среда, 22. јун 2011.

Trziste i promene


Fakultet za menadzment
1. TRŽIŠTE I PROMENE
1.1. Priroda promena
Čovekova istorija je istorija kontinuiranih promena u kojima se u jednom uzajamnom dijalektičkom odnosu menjaju i okolnosti i ljudi. Ono što se razlikovalo kod promena u toku istorije je tempo, obim i dubina tih promena. U početku su promene bile spore po tempu, a po obimu i dubini ograničene. Moderno društvo je konglomerat promena i njihovih posledica u zadnih 500 godina u momentu kada je kritična masa nagomilanih promena stvorila dovoljno ubrzanje za dubok prodor u samu bit društva. Odlučujuću snagu promenama da učine dovoljno dubok prodor u samu bit društva dao je nagli tehnološki razvoj. U osnovi industrijske revolucije bilo je gotovo čudesno poboljšanje sredstava za proizvodnju koje je bilo praćeno katastrofalnim izmeštanjem i promenom života običnih ljudi. Stvaranje gradova, organizacija vlasti, država, odvajanje ljudi od zemlje i td. što je već dobro poznato. Promene u dvadesetom veku, a posebno u drugoj polovini pa sve do danas, stavile su čoveka pred svršen čin. Tehnološki potencijal i naučna dostignuća u tržišnoj cilvilizaciji stvorili su paradigmu "no speed limit" i dali promenama religiozni značaj. To je sasvim normalno za liberalnu, a posebno neoliberalnu filozofiju koja je potpuno zakazala u shvatanju problema promena. Kao u svakoj religiji i u ovoj religiji promena, važna je samo vera. Argumenti se na traže i ne trebaju jer se društvena zbivanja prosuđuju samo sa ekonomskog stanovišta. Razlog tome je grubi utilitarizam združen sa nekritičkom verom u tobožnje samoozdravljujuće snage nesvesnog rasta pod dirigentskom palicom tržišta. Čovek je do krajnjih granica sveden na ekonomsku životinju što u potpunosti odgovara socijal- darvinističkoj orijentaciji liberalne filozofije. Promene su prihvaćene u svoj svojoj fatalnosti kao sudbina kojoj se ne može stati na put i da bi se umilostivila treba joj prinositi žrtve- čovekovu sreću. Promene nisu ni poželjne ni nepoželjne, one su prirodne i normalne. Ali promene imaju svoj pravac i svoju brzinu. Karakter promena u modernom društvu uglavnom je proizašao iz izdvajanja posebnih nauka iz filozofije i spoja nauke i tehnike u funkciji reprodukcije materijalnog života.
Pravac promenama dalo je industrijsko društvo i kapitalizam kao društveni odnos tj. liberalna ideologija koja je promene usmerila i vezala u najvećoj meri za tržište. Brzinu promenama daje upravo tržište. Tu nastaje onaj momenat vere u liberalnoj filozofiji; verovanje da će tržište najbolje za čoveka, prirodu i društvo uopšte upravljati pravcem i brzinom promena. Nikakvo svesno usmeravanje ili uplitanje organizovanog društva odnosno države neće to bolje učiniti od tržišta. 1
Fakultet za menadzment
Liberalno verovanje u spontani poredak zanemaruje ulogu države u ekonomskom životu. Ovde se otvara pitanje o upravljanju promenama i toleranciji pojedinca i društva na promene.
Upravljanje promenama podrazumeva upravljanje smerom i brzinom promena. Danas promene na globalnom svetskom nivou direktno utiču na nacionalne politike i ekonomije, preduzeća i pojedince. Ko upravlja tim promenama, ko ih usmerava i daje im ubrzanje? Jednim delom to čine spontane, nesvesne tržišne sile i sistem ponude i potražnje (sa svim svojim distorzijama) a sa druge strane to čine veoma organizovane i svesne sile u vidu globalnih svetskih institucija i centara moći. U prethodno već obrazloženom delu o odnosima na svetskom tržištu u uslovima deregulacije i slobodnog protoka novca,robe i ljudi, otuđenih centara moći, gubitak nacionalnog suvereniteta većine srednje i slabo razvijenih nacionalnih ekonomija ostavio je prostor samo za manje ili više uspešno prilagođavanje promenama ali ne za njihovo usmeravanje i upravljanje. Na nivou preduzeća i pojedinca to je još očiglednije. Promenama upravljaju samo oni koji imaju dovoljnu moć da to čine. Po sebi bi bilo razumljivo da bi upravljanje smerom i brzinom promena trebalo da omogući zaštitu dobrobiti zajednice s jedne strane i da omogući neprekidan tok reprodukcije s druge strane. Od brzine promena zavisi hoće li se zajednica i priroda uspeti prilagoditi promenama koje su vođene logikom profita i imperativom rasta, bez fatalne štete po svoju ljudsku, ekonomsku, fizičku i moralnu supstanciju. Na ovom mestu je nužan kompromis između ekonomije s jedne strane i zajednice s druge strane. U ovom kontekstu, kada je kompromis postao neophodan, zasnovan na nužnosti a ne na filantropiji koja je strana liberalnoj filozofiji, sagledavam CSR inicijativu Svetske Banke. Smer i intenzitet promena na globalnom nivou je uređen međunarodnim sporazumima i aktima koji imaju supremaciju nad nacionalnim zakonima a koji su nastali formalnim konsenzusom svih nacionalnih država a pod pritiskom najmoćnijih političkih, ekonomskih i vojnih sila u svetu. Do sada su promenama upravljali isključivo finansijski interesi bazirani na moći koja proističe iz njih, i da bi opstali u formi održivog rasta i održive konkurentnosti, moraju promene usmeriti prema interesima zajednice i rast učiniti održivim i izdrživim za zajednicu. To je moguće učiniti jer da se podsetimo, tržišna privreda nije postojala ni u jednom vremenu osim u našem.
Tolerancija na promene bi drugim rečima trebala da se okarakteriše kao prilagođavanje promenama. Na globalnom, nacionalnom i korporativnom nivou to jednostavno znači prihvatanje "vere". Potreban je religiozni zanos za prihvatanje tržišta kao sudbine, pokoriti mu se i služiti mu. Uspešnost na tržištu je imperativ i smisao postojanja nacionalnih država, korporacija i pojedinca i ne radi se o toleranciji prema tom fakticitetu već o nužnosi njegovog prihvatanja.
Kako stoji sa pojedincem, individualnom egzistencijom u uslovima takvog smera i intenziteta promena? Individua je gradivni elemenat društva i ako individua "pukne", pući će i društvo. Čovek je biološko biće i sa svim svojim psihofizičkim osobinama on biva bačen u brzake promena furije tržišta.
2
Fakultet za menadzment
Milenijumima se svet oko čoveka menjao usporeno i kako sami priznajemo u zadnjih 50-tak godina on se izmenuo više nego za poslednjih nekoliko milenijuma. U takvoj situaciji možemo postaviti pitanje da li je tolerancija na promene uopšte stvar racionalnog izbora i dobre/loše volje. Da li čovek psihički i fizički može da se prilagodi tolikoj brzini promena kako svog tahnološkog tako i socijalnog okruženja. Mnoge bolesti kao što su srčana oboljenja, kancerogena i alergijska oboljenja imaju korene u psihi koja je pod stalnim stresom usled imperativa prilagođavanja promenama koje su van čovekove kontrole. Koliku negativnu energiju proizvodi egzistencijalni stres, frustracija i gubitak dostojanstva? Da li mi uopšte možemo da biramo?
Priroda je takođe deo društva jer društvo i čovek mogu opstati samo u prirodnom okruženju. Promene koje je priroda sa svojim "resursima" doživela u poslednjih 200 godina tržišne furije, i po pravcu i po intenzitetu su bez presedana. Instrumentalistički tretirana po principu "o prirodi brine biznis" ( Ronald Regan) došla je do krajnjih granica svojih mogućnosti da se prilagođava promenama koje joj tržište nameće. I ona zahteva kompromis.
Evidentno je da "tolerancija na promene" opada i sa socijalnog , ekološkog pa i ekonomskog stanovišta. Šta činiti? Biti odgovoran???
1.2. Istorijat tržišne civilizacije
Na primeru institucije tržišta, kome ću posvetiti malo više pažnje, možemo videti kako je ova osnovna vrednost zapadne industrijske civilizacije koja je svoju društvenost shvatila kao ekonomiju interesa, uticala na sve ostale institucije i vrednosti modernog društva. Prilikom analize modernog društva postoji navika da se na poslednjih deset hiljada godina i na čitavu lepezu ranih društava gleda kao na puku predigru pravoj istoriji naše civilizacije, koja je počela objavljivanjem "Bogatstva naroda" Adama Smita 1776. god - i naziva se tržišna civilizacija. Od tada i potiče tradicija klasičnih ekonomista koji su celokupnu društvenost temeljili na zakonu tržišta koje se opet temelji na "sklonostima u ljudskoj prirodi... da menja, trampi i zamenjuje jednu stvar za drugu". Kada se sto godina kasnije nad ljudskom planetom nadvio industrijski sistem u punom zamahu, podrazumevalo se da ljudskom vrstom u svim njenim ekonomskim aktivnostima vlada ta sklonost. Proizvodnja radi zadovoljenja ljudskih potreba je postojala i pre industrijskog društva. Iako je institucija tržišta postojala još od mlađeg kamenog doba, u ekonomskom životu njegova je uloga bila smo uzgredna. Dobit i profit ostvareni razmenom nikada ranije nisu igrali važnu ulogu u ljudskoj privredi. Drugim rečima, nikada pre nije postojala privredna aktivnost kojom bi upravljala tržišta. Naročito što se tiče zapadne Evrope, njena je ekonomija u srednjem veku bila ravna staroj Persiji, Indiji ili Kini od pre dve hiljade godina- dakle nikako tržišno vođena. U takvom stanju stvari ekonomija je bila podređena čovekovim društvenim odnosima, dakle ne
3
Fakultet za menadzment
deluje čovek da bi zaštitio svoj individualni interes u posedovanju materijalnog bogatstva već da bi zaštitio i utvrdio svoj društveni položaj. Ljudske su strasti, bilo dobre ili loše, postojale i tada ali su one usmeravane neekonomskim motivima. Iz takvog jednog oblika društvenosti, pre institucije tržišta, ekonomski život su usmeravale druge institucije kao što su uzajamnost i preraspodela a koje nisu prvenstveno povezane sa ekonomijom. Uzajamnost podrazumeva odgovornost prema porodici na prvom mestu ali i široj zajednici i to kao deo društveno poželjno ponašanja koje za nagradu ima društveni ugled u zajednici. Uzajamnost počiva na principu recipročnog očekivanja koje je shvaćeno kao prirodni zakon opstanka zajednice, baš kao i tržište danas.
Preraspodela podrazumeva da se proizvod individualne aktivnosti deli sa drugim članovima zajednice bilo od strane samog pojedinca bilo od strane nekog istaknutog člana, poglavice isl. Dokle god društvena organizacija funkcioniše na tim institucijama, nema potrebe da u igru uđu individualni ekonomski motivi. U takvoj je zajednici isključena ideja profita, davanje se pozdravlja kao vrlina a cenkanje i pogađanje su na zlom glasu. Nema ništa od sklonosti da se menja i trampi a ekonomski je sistem puka funkcija društvene organizacije. Treći princip je vođenje domaćinstva ili ono što su stari Grci nazivali "oeconomia". Dobavljanje hrane za potrebe vlastitog domaćinstva postaje obeležije ekonomskog života tek na razvijenijem nivou poljoprivrede ali ni tada ono nema ničega zajedničkog sa motivom dobiti ili sa institucijom tržišta. Prema tome tržišna organizacija društva nije prirodna ni prirođena čoveku ni kao oblik ekonomske organizacije a još manje kao oblik celokupne društvene organizacije. Suština vođenja domaćinstva je proizvodnja radi upotrebe a ne proizvodnja radi dobiti. Čak šta više, sa stanovišta sistema vrednosti, još je Aristotel rekao da proizvodnja radi dobiti"nije prirodna za čoveka jer je bez granica i bez kraja". Zajedničko delovanje običaja, magije, prava i religije nagonili su pojedinca da se pokorava pravilima ponašanja koja su determinisala njegovo ponašanje u ekonomiji koja je podređena društvu u celini.
Do kraja srednjeg veka tržišta nisu igrala važnu ulogu u ekonomskom životu, preovladavali su drugi institucionalni obrasci (uzajamnost, preraspodela...) Od srednjeg veka tržišta su postala brojna i važna ali još uvek nisu preuzela kontrolu nad ljudskim društvom.
Institucija tržišta je povezana sa motivom razmene ili trampe. Vlast tržišta nad ekonomskim sistemom dovodi do toga da društvo funkcioniše kao dopuna tržištu. Umesto da ekonomija bude usađena u društvene odnose, društveni odnosi su usađeni u ekonomski sistem. Onoga momenta kada se ekonomski sistem organizuje kao posebna institucija i to na specifičnim motivima koji proizilaze iz trampe, a to je interes ili dobit, tada društvo mora biti oblikovano na način da dopusti tom sistemu da funkcioniše po svojim vlastitim zakonima . Tržišna privreda može da funkcioniše samo u tržišnom društvu. Koji je to korak koji pretvara izolovana tržišta u tržišnu privredu? Ortodoksna ekonomija počinje od pojedinčeve sklonosti ka trampi iz koje proizilazi nužnost lokalnih tržišta i podele rada. Iz 4
Fakultet za menadzment
toga se izvodi nužnost trgovine i na kraju spoljne trgovine i trgovine na velike razdaljine. Ono što je pokazala istorija ekonomskih sistema to je da tržišta funkcionišu prvenstveno izvan a ne unutar jedne ekonomije. Tržište je mesto susretanja u trgovini na veliku udaljenost dok su lokalna tržišta od male važnosti. U zapadnoj Evropi su tržišta nastala intervencijom države i to u paralelnom procesu sa nastankom nacionalnih država koje su bile tvorevine neophodne predstojećoj trgovinskoj revoluciji XIX veka.
U tom periodu politika je obezbedila jaku centralizovanu i suverenu državu a merkantilistička ekonomija je organizovala sve resurse na nacionalnoj teritoriji za svrhu moći u spoljnoj politici i trgovini. Nacionalna tržišta nisu bila samoregulatorna i bujala su pod kontrolom državne uprave. Međutim tržišna privreda je ekonomski sistem koji usmeravaju i kontrološu jedino tržišta. Red u proizvodnji i raspodeli je poveren samoregulatornom mehanizmu tržišta. Privreda ove vrste se izvodi iz verovanja da se ljudska bića ponašaju na način da postignu maksimalne novčane dobiti. Tržište predpostavlja izjednačavanje ponude i potražnje robe po određenoj ceni što predpostavlja postojanje novca kao opšte mere vrednosti roba. Proizvodnju tada kontrolišu cene jer od njih zavisi profit onih koji upravljaju proizvodnjom. Raspodela takođe zavisi od cena jer cene stvaraju dohodak, a dobra se pomoću tih dohodaka proizvode i raspodeljuju među pripadnicima društva. Red u proizvodnji i raspodeli se osigurava jedino cenama. Samoregulatorno tržište podrazumeva da je sva proizvodnja za prodaju na tržištu i da svi dohotci proizilaze iz takvog toka. U tom slučaju i svi elementi proizvodnje moraju da se nađu na tržištu. Kako je prvi preduzetnik bio trgovac koji se upustio u prikupljanje svih elemenata proizvodnje na jednom mestu zarad masovne proizvodnje za najčešće spoljnotrgovinsku razmenu, tako su na tržište izašli rad, zemlja i novac. Cenovni izraz za rad je nadnica, za zemlju renta a za novac kamata.
Ako su ovi uslovi ispunjeni, kakva je uloga države i njene politike? Jedino su ispravne one politike i mere koje će osigurati samoregulaciju tržišta; država treba da onemogući uplitanje u prilagođavanje cena promenama tržišnih uslova. To znači da tržišna ekonomija zahteva razdvajanje društva na ekonomsku i političku sferu; demokratski i predstavnički sistemi nastali u tom periodu su promenuli samu supstancu društvene organizacije i pripremili društvo u kojemu će tržišna ekonomija baciti sve elemente proizvodne aktivnosti na milost i nemilost samoregulirajućem tržištu; naime, rad i zemlja nisu ništa drugo do sama ljudska bića od kojih se sastoji svako društvo i prirodno okruženje u kojima ono postoji. Uključiti rad i zemlju u tržišni mehanizam znači podrediti supstanciju samog društva zakonima tržišta. Sada jasnije može da se vidi opasnost koju tržišna ekonomija može da ima po samu supstanciju društva-čoveka i zemlju.
Rad nije roba već samo drugi naziv za ljudsku aktivnost koja je deo života i nije proizvedena za prodaju i ta aktivnost ne može biti odvojena i bez uticaja na ostatak života čoveka.
5
Fakultet za menadzment
Zemlja je samo drugi naziv za prirodu koju ne proizvodi čovek i koja takođe po sebi nije namenjena za prodaju.
Novac je samo izraz kupovne moći a ona se ne proizvodi već nastaje putem mehanizma bankarstva i državne politike.
Dakle, robna predstava rada, zemlje i novca je fiktivna ali uprkos tome oni se stvarno kupuju i prodaju na tržitu. Ovakva robna fikcija utiče na sve institucije društva u celini i daje im pečat koji se naziva tržišna ekonomija.U društvu u kome vlada trgovina koja se hrani industrijskom proizvodnjom, nijedan drugi način osim tržišne ekonomije i nije moguć. U tržišnom sistemu, stvaranje dobara nije uključivalo odnose uzajamne pomoći i recipročnih očekivanja, solidarnost svih članova društva, ponos proizvođača u pogledu obavljanja svoga posla, ni zadovoljstvo što ga donosi javna pohvala i u krajnjoj liniji dostojanstvo kroz želju za priznanjem, već jednostavan motiv dobiti za čoveka čija je profesija da kupuje i prodaje. Proširenja tržišta na elemente proizvodnje- rad, zemlju i novac, bilo je neizbežna posledica uvođenja industrijskog sistema u društvo u kome vlada trgovina. Saobrazno tržišnoj organizaciji menja se organizacija rada, a kako je organizacija rada samo drugi naziv za oblike života običnih ljudi, znači da je razvitak tržišnog sistema morao biti praćen promenama u organizaciji samog društva. U tom procesu ljudsko društvo je bilo podređeno ekonomskom sistemu.
Međutim dopustiti tržištu da bude jedini gospodar sudbine ljudskih bića i njihovog prirodnog okruženja rezultiralo bi razaranjem i društva i prirode. Tek što je uspostavljena tržišna ekonomija, društvo je krenulo u jačanje institucija i mera koje će otupeti delovanje samorazornog mehanizma tržišta. Društvo je krenulo da se štiti od sistema koji je smo ustanovilo. Ceo XIX vek je bio borba za obuzdavanje tržišta koja je razbila mit o mogućnosti postojanja samoregulatornog tržišta kao mere vrednosti celokupne društvene organizacije. Tako je čovek ušao u svoje novo moderno prebivalište kroz vrata ekonomije a ova okolnost je dala epohi njen materijalistički izgled- sistem vrednosti materijalizma industrijskog društva. Zakoni tržišta postavili su granicu ljudskih mogućnosti. Kapitalizam kao društveni odnos je prošao kroz ova vrata nenajavljen jer niko nije mogao da predskaže razvitak proizvodne delatnosti utemeljene na mašini.
Društvenu organizaciju nastalu na ovim osnovama karakterišu: logika kapitalizma kao društvenog odnosa zasnovanog na privatnoj svojini, profitnoj motivaciji i ličnom interesu; logika industrijalizma kao proizvodog poduhvata kapitalizma koji se bazira na jedinstvu nauke i tehnike koji su angažovani u proizvodnji što je omogućilo masovnu proizvodnju i prelazak na ekonomiju obima; logika demokratije kao sistem formalno jednakih prava za sve ljude, jer jedino formalno pravno slobodna osoba je sposobna za svoje samosvesno postavljanje svojih sistema vrednosti i potreba kao neograničenih i neutoljivih. To je omogućilo uspostavljanje hijerarhije vrednosti i životnih aktivnosti pod hegemonijom ekonomskih aktivnosti.
6
Fakultet za menadzment
U tako struktuiranom društvu ekonomska sfera postaje izvor moralnog prava i političke obaveze. Ekonomska sfera deluje po svojim vlastitim zakonima koji nam daju merila dobra i zla, pravde i nepravde, istine i neistine. Otkriće ekonomije je dobilo status religijskog objavljenja koje je slepo sleđeno sa verom u spasenje. Kada je preovladala tržišna organizacija proizvodnih aktivnosti sve su ostale institucije bile podređene ovom obrascu a vrednosti tržišta koje poznaju samo cenovni izraz vrednosti progutale su sve ostale tradicionalne vrednosti zbog toga što su bile cenovno opterećenje ili zbog toga što jednostavno nisu bile bitne. Sve što je moglo i što nije moglo bačeno je na tržište i dobilo je cenovni izraz, pa je tako i vreme dobilo cenu izrazom modernog poslovnog čoveka "vreme je novac".
Zapadna civilizacija je sa svojim vrednostima i tržišnim sistemom doživela svoj vrhunac oko 1914 godine, a novi način života se širio planetom težeći univerzalnosti kojoj nije bilo ravne još od širenja hrišćanstva, s tim što se ovog puta univerzalnost zasnivala na čisto materijalnoj osnovi i razuzdanoj ljudskoj čulnosti. Čovek je nazvan radom a njegova cena nadnicom, priroda je nazvana zemljom a njena cena rentom, kupovna moć je nazvana novcem a njena cena kamatom. Pogubno delovanje tržišta na čoveka i prirodu od samog početka je suzbijano merama koje su ovaj proces samoregulatornog tržišta "ometale", a to se naziva intervencionalizam. To su bila fabrička zakonodavstva i socijalni zakoni, agrarne carine i zemljišni zakoni, sindikalni pokreti, ekološki zakoni...Dakle imamo sa jedne strane ekonomski liberalizam koji teži uspostavljanju samoregulatornog tržišta, oslanja se na poslovne klase i koristi laissez-faire i slobodnu trgovinu kao svoje metode. S druge strane imamo paralelni tok samo u suprotnom smeru, a to je društvena zaštita koja teži očuvanju čoveka i prirode i koristi zaštitno zakonodavstvo tj. intervencionalizam.
Iako je tržište u tom periodu dovelo do relativnog materijalnog blagostanja jednog manjeg dela čovečanstva, ono nije imalo mehanizam da suzbije negativne posledice kao što su iskorišćavanje rada, uništavanje porodice, razbijanje poverenja malih zajednica, zagađivanje i exploataciji prirode, opšta nesigurnost i degradacija postojanja.
7
Fakultet za menadzment
1.3. Lassaiz- fare
Ekonomski liberalizam je već početkom XIX veka postavio tri klasična načela politike lassaiz- fare-a, a to su:
1. slobodno tržište rada
2. zlatni standard
3. međunarodna slobodna trgovina
Stvaranjem masovne proizvodnje i ekonomije obima, slobodno međunarodno tržište i slobodna trgovina su bili neophodni uslovi da se realizuje privatni interes bez spoljašnjih smetnji; to se ostvarivalo kroz kolonijalna osvajanja i trgovinske ratove jer trgovačku flotu je uvek pratila i zastava. Ono što je još bilo neophodno da bi trgovina bila sigurna to je monetarna stabilnost te se zbog toga prešlo na zlatni standard kao garant stabilnosti valuta. Ovo je sve stvorilo celinu koja je tokom XIX veka kao politika lassaiz-fair-a trasirala put kapitalizmu XX veka ali i krupnim društvenim promenama u vidu socijalizma i fašizma.
Ekonomski interes i materijalne vrednosti koje utiču na zadovoljenje potreba, u tržišnoj civilizaciji su uzdignuti na pijedestal nedodirljvosti, ali i društveno uvažavanje i želja za priznanjem su takođe ostali bitni momenat i podsticaj za klasno ponašanje. To su prvenstveno socijalni interesi. Ova dva interesa i društvena toka su u neprestalnoj napetosti i to je u praxi značilo da se kao smetnja ekonomiji i tržištu moraju ukloniti sve vrste neugovornih organizacija zasnovanih na poverenju i tradiciji (porodica, rodbinstvo, susedstvo, strukovne i verske organizacije) jer one od pojedinca zahtevaju privrženost i time ograničavaju slobodu njegovog kretanja na tržištu. Trebalo je likvidirati organsko društvo i pretvoriti ga u mnoštvo individualnih nosilaca ličnih privatnih interesa. Trebalo je odvojiti čoveka od društva- što je i učinjeno.Tako je tržište stvorilo još jednu njemu odgovarajuću vrednosnu orijentaciju- individualizam.
Osim odvajanja čoveka od društva desilo se i odvajanje čoveka od zamlje čime se postiglo razdvajanje ekonomskog tela na njegove elemente kako bi se svaki mogao uklopiti u sistem kojemu je bio najpotrebniji. U tom slučaju velika je institucionalna važnost centralne banke čime je upravljanje novcem povučeno u sferu politike, a monetarna politika je postala samo još jedan oblik intervencionizma. Identitet nacije je politički uspostavljala državna vlast a ekonomski identitet je poveren centralnoj banci. Organizacija života na planeti je bila u svetlu svetskog tržišta a nacije su bile samo marionete u predstavi koja se zvala svetska trgovina. Ekonomski imperijalizam u periodu 1870-1920 je bio u znaku borbi između svetskih sila za trgovinske povlastice u politički nezaštićenim tržištima. S druge strane protekcionizam jakih trgovinskih sila je pretvarao konkurentska tržišta u monopolistička.
8
Fakultet za menadzment
Sva ova događanja koja su zaokružila definisanje tržišnog sistema su proizašla iz zablude da ljudskom prirodom vlada ekonomska motivacija po kojoj se očekivalo od ljudi da slede svoje vlastite novčane interese. Sav sled događaja koji je iz korena izmenuo samu supstanciju društva, svoje korene ima u tržišnom mehanizmu. Sistem ponude, potražnje i cena uvek će težiti uravnoteženju ma kakvi bili motivi pojedinca i društva. Pokazalo se da su ekonomski motivi mnogo manje značajni kod čoveka od emocionalnih motiva. Napetost je dolazila iz zone tržišta i tako se širila u političku sferu i na celinu društva. Iza tržišnog mehanizma krije se najvažnija institucija pa prema tome i vrednost kapitalizma, a to je težnja za automatskim povećanjem materijalnog bogatstva.
1.4. Socijalističko i fašističko rešenje
Tendencije svojstvene industrijskoj civilizaciji zasnovanoj na samoregulatornom tržištu tj. na ideologiji liberalizma, stvorile su dve ideologije zasnovane svaka na svoj način na pokušajima prevazilaženja protivrečnosti tržišta.
Socijalizam je pokušaj da društvo postane zajednica himanih osoba tako što će se sloboda postići kroz ekonomsku i političku jednakost svih ljudi svesnim činom izvan tržišnog mehanizma. Sa ekonomskog stanovišta ona ukida privatnu novčanu dobit kao ekonomsku motivaciju.
Fašizam vidi rešenje u reformi tržišne privrede ali po cenu odstranjivanja svih demokratskih institucija a faktor društvene integracije postalo je nacionalno osećanje zajedničkog porekla.
Fašizam i socijalizam su nastali kao posledica nefunkcionisanja tržišnog sistema u periodu raspada svetskog tržišnog sistema i odustajanja od sva tri principa lassaiz fair-a. Civilizacija XIX veka je doživela kolaps zbog stalnog sukoba tržišta s jedne strane i elementarnih zahteva organizovanog društvenog života s druge strane. Klasični ekonomisti su predpostavili da čovek u svojim ekonomskim aktivnostima teži profitu te da je tržište samo logičan i neizbežan proizvod evolucije čovekove ekonomske aktivnosti tj da su tržišta prirodne institucije. Polazili su od predpostavke da će tržište na najracionalniji način urediti odnose između čoveka, prirode i tehnike tj. da će rad biti plaćen, priroda respektovana kao locus standi ekonomije a tehnika u službi čoveka. Tržište je pokazalo sasvim suprotne, sa svog stanovišta racionalne tendencije, ali sa stanovišta društva i prirode potpuno destruktivne, neracionalne i nemoralne tendencije. Rad nije ni izbliza plaćan po učinku i čitav sistem državnog intervencionizma, sindikalnih organizacije je morao krvavo da se izbori za minimum dostojanstva za rad i radnika. Priroda je pretvorena u puku sirovinu i degradirana do same granice izdržljivosti. Tehnika nije oslobodila radnika od teškog rada već mu oduzela i oduzima pravo na rad. Najkraće rečeno vera u individualni interes kao nosioca prosperiteta društva, bez direktnog uplitanja države- državnog intervencionizma- morala je biti napuštena. Nije slabost modernog društva što je ono industrijsko već što je tržišno. Ekonomski sistem mora da prestane da određuje zakon društvu i
9
Fakultet za menadzment
da se osigura primat društva nad ekonomskim sistemom. Ovo može da se učini na razne načine, demokratske i autokratske, ustavne i autoritarne ili čak na načine koji još nisu ni predviđeni.. Planiranje na nacionalnom i internacionalnom nivou postala je stvarnost nakon drugog svetskog rata.
1.5. Tržište i svet nakon II svetskog rata
Period nakon velike ekonomske krize 1929-33 bio je obeležen protekcionizmom velikih ekonomskih sila i nestajanjem slobodnog svetskog tržišta. To je rezultovalo svetskim ratom između tri ideologije koje su, svaka za
sebe, videle rešenje društvenih protivrečnosti nastalih u suštini neuspelim brakom tržišta i društva. Iz tog rata izlaze dve ideologije i dva ekonomska sistema koja vode ekonomsku i političku bitku do 1989 godine, tj do pada socijalizma kao svetskog procesa. Svaki od ovih društvenih sistema imao je svoje institucije na kojima se temeljio tj. sisteme vrednosti koji su bili temelj samih tih institucija.
Kapitalizam se temeljio na institucijama tržišne privrede, konkurenciji, individualnom interesu i političkom pluralizmu kao na temeljnim vrednostima takvih društava.
Socijalizam se tameljio na planskoj privredi, asocijaciji, kolektivnom interesu i politikom monolitizmu (jednopartijskom sistemu) kao vrednostima iz kojih je trebalo da se izvedu nove vrednosti jednog novog društva.
Proizvodni poduhvat i jednog i drugog društva je bio industrijalizam s tim što je ekonomska motivacija bila izvedena iz različitih vrednosti. Socijalizam koji je bio baziran na Marksovim teorijskim radovima, i u teoriji i u praksi je zanemario ono što je bila pozitivna tekovina rađanja društva XVIII i XIX veka, ono što je bilo protivteža tržišnoj ekonomiji razuzdanog interesa, a to je logika demokratije. Ishod neuvažavanja ove tekovine je dobro poznat. Nedostatak ekonomske motivacije socijalističkih sistema je uvek tražen u nedostatku ličnog interesa tj. u materijalnoj sferi i u tome je uvek nalažen uzrok pada socijalizma kao svetskog sistema. Međutim, uzroke ekonomske nemotivisanosti treba tražiti prvenstveno u neslobodi koja je nastala usled neuvažavanja logike demokratije kao civilizacijske tekovine.
Vratimo se svetskom tržištu nakon II svetskog rata. Usled ideološke, političke i vojne podele sveta uspostavljanje svetskog tržišta fizički nije bilo moguće. Ono što je činilo slobodno svetsko tržište, već od kraja II svetskog rata, bilo je pod uticajem nekoliko svetskih institucija kojima su dominirale najjače ekonomske sile sveta na čelu sa SAD. 1944. godine u Breton Vudsu, 44 zemlje pobednice su se našle da bi trasirale svetsku ekonomiju, i vođene pre svega iskustvom krize 1929-33 utvrde mere i načine njenog upravljanja i kontrole.
Period nakon rata je bio posvećen obnovi ratom uništenih ekonomija. Na skupu u Breton Vudsu su stvorene institucije koje su od tada oblikovale svetsku privredu i upravljale njome.Osnovani su Svetska
10
Fakultet za menadzment
Banka (WB), Međunarodni Monetarni Fond (IMF) i nešto kasnije Opšti Sporazum o Carinama i Trgovina (GATT) iz kojeg je na Urugvajskoj rundi 1994 nastala Svetska Trgovinska Organizacija (WTO).
Baš kao što je na Nikejskom Saboru uobličena hrišćanska crkvena dogma, tako je na Breton Vudskoj konferenciji zaokruženo učenje ekonomskog liberalizma i uspostavljen sistem tržišnog fundamentalizma, kako ga je nazvao Dž. Soroš. Nova dogma koja je usvojena sa religijskim žarom bila je misterija privrednog rasta. Henri Morgento, tadašnji ministar finansija SAD je otvorio konferenciju i održao uvodni govor na kome je rekao: " naš cilj je stvaranje jedne dinamične svetske privrede, gde će pripadnici svih nacija moći da ostvare svoje potencijale u miru i da sve više uživaju u plodovima materijalnog napretka na zemlji, beskrajno obdarenoj prirodnim bogatstvima". On je pozvao učesnike da prihvate "...osnovni ekonomski aksiom...da prosperitet nema granica. To nije konačna veličina da bi se mogla umanjiti deljenjem".
Posle 50 godina možemo reći da su se njegova očekivanja zasnivala na dve pogrešne predpostavke:
Prvo- da će privredni rast i uvećana svetska trgovina koristiti svima
Drugo- da privredni rast neće biti sputan ograničenjima Zemlje.
Do 80-tih godine svetsko tržište nije postojalo u punom smislu te reči zbog ideoloških, političkih i vojnih podela u svetu na tri bloka: zapadni, sovjetski i pokret nesvrstanih. Ono je funkcionisalo uglavnom između razvijenih kapitalističkih država, trgovina je regulisana bilateralnim dogovorima između država po preporukama GATT-a. Tajna uspeha Zapada u ovom periodu za neke autore nije u tržišnoj privredi već u demokratskom pluralizmu koji je obezbedio sporazum između države i tržišta tj. između ekonomije i društva. Da bi efikasno funkcionisalo tržište kao nosilac privatnog interesa, mora da postoji bar isto toliko jaka država kao nosilac interesa društva, zajednice. "Nevidljiva ruka tržišta" je efikasan alokator resursa samo pod najmanje dva uslova: pune konkurencije i pune informisanosti učesnika na tržištu Ono što se mora dodati ovim principima Adama Smita, to je da tržište mora da internalizuje troškove štete koje načini prirodi i društvu, a ne da ih externalizuje, i pod izgovorom troškova koji umanjuju konkurentnost, da ih prebacuje na društvenu zajednicu. Ono što je bitno naglasiti, to je da je država "sklapajući" društveni ugovor sa svojim građaninom preuzela na jedan način socijalnu odgovornost prema građaninu od kojega očekuje lojalnost- kao na primer posao, socijalnu sigurnost i uslove da zadrži svoje materijalno i duhovno dostojanstvo. To je osnovni princip društvenosti i očuvanja zajednice. Prebacivanjem sve više svog državnog suvereniteta na nadnacionalne institucije, bilo one političke, finansijske ili trgovinske, država gubi pravo i mogućnost da odlučuje o sudbini svojih garđana i obezbedi onaj minimum "dogovorene" socijalne odgovornosti prema njima. To u čijim su rukama njihovi građani zavisiće u buduće od toga u čijim su rukama i pod čijom kontrolom te svetske nadnacionalne institucije. Mehanizam političke, vojne i ekonomske moći 11
Fakultet za menadzment
je ustanovljen, pa prema tome koje će vrednosti voditi ove institucije zavisi od onih koji njima upravljaju. Takve će vrednosti, kao osnovni okvir društvene organizacije činiti društveni bitak naše civilizacije, bio on po volji većine stanovništva u svetu ili ne. Takav društveni bitak će formirati i svest i vrednosti onih koji se na njima budu socijalizovali i gradili svoju društvenost ("Svest nije ništa drugo do svesni bitak" - K. Marks). Kako je bitak društva promenljiv i zavisi od mnoštva faktora, kao na primer tehnološkog napretka, sistema potreba dotične civilazacije, materijalnog okruženja, odnosa snaga u vojnom i ideološkom pogledu, u naše doba i moći medija i agresivnog marketinga- to će i svest i sistemi vrednosti da se menjaju. Kako nisu svi ljudi samo kreature okolnosti bitka u kome bitišu, nosioci nekih novih i drugačijih sistema vredosti mogu, a to i čine, da transcendiraju takvu faktičnost koju zatiču sa pozicuja pacifizma, feminizma, ekologije, antipotrošačkih pokreta, sindikalnih pokreta, itd. a okvir koji im je za to ostavljen je danas, u okviru zapadne civilizacije, demokratski pluralizam. Dometi i uspeh zavisiće od odnosa snaga između tržišta s jedne strane i organizovane društvene zajednice s druge strane.
Promene koje su se dogodile krajem 80-tih na političkom, ideološkom, vojnom, tehnološkom i finansijskom planu definitivno će uspostaviti jedan "novi bitak", jedno novo globalno svetsko društvo koje će legitimaciju svojih vrednosti u zbunjenom svetu sa puno ostataka raznih ideologija i vrednosti, pokušati da nametne veoma agresivno. Te vrednosti su veoma konkretne i jasne- tržište, bespoštedna konkurencija nejednakih, individualni privatni interes bez ograničenja, materijalna dobit koja je dobila neviđene mogućnosti elektronskim prebacivanjem novca bez tragova, materijalistička potrošačka kultura življenja i sve ostale iz njih izvedene vredosti. "Tržišni fundamentalizam" je krenuo u ofanzivu po celoj planeti da nametne vrednosti zapadne civilizacije, da nemetne ekonomiju kao najjaču ideologiju, da ponovo ekonomiju postavi iznad društva i vrednosti zajednice, da cenu kao novčani izraz odredi svim stvarima i bićima. Ali ono što nije bilo očekivano, to je da druge civilizacije kao na primer islamska ili istočnoazijska civilizacija nisu rade da svoje tradicionalne vrednosti zajednice , podrede vrednostima zapadne civilizacije. Ono što će zapad morati da prihvati, to je da shvati da tržište mora da se prilagodi društvenim vrednostima drugih nezapadnih civilizacija, ukoliko ne želi sukob sa njima. Tržište samo po sebi nije zlo ukoliko ima svoju protivtežu u državi koja štiti interese zajednice. Vrednosti koje održavaju društvenu zajednicu nisu iste sa vrednostima koje vladaju tržištem. Vrednosti zajednice, za razliku od vrednosti na tržištu, nemaju sve svoj cenovni izraz. Zajednica mora da gleda mnogo šire od tržišta i da uzima u obzir sve posledice tržišnih aktivnosti po čoveka, prirodu i društvene vrednosti koje ne mogu i ne smeju da dobiju svoj cenovni izraz na tržištu (kao na primer zdravlje, obrazovanje, umetnost...). Padom socijalizma koji je bio svojevrsni društveni inženjering zasnovan na vrednostima kao što je humanizam, jednakost, solidarnost, kolektivizam- na svojevrsnoj filantropiji, čovečanstvo je doživelo jednu vrstu kapitulacije nad samim sobom. Priznavši da nije sposobno da 12
Fakultet za menadzment
"popravi" društvo i učini ga humanijim i pravednijim, okreće se nekoj vrsti "prirodnog stanja" u kome je "čovek čoveku vuk" a poprište borbe nije šuma već- tržište. Vrednosti koje proisteknu iz takvog stanja su jedine čoveku "prirodne" vrednosti. Sve ostale vrednosti su samo "pripisane" i svojevrsno silovanje stvarnosti. Time je u neku ruku i prejudicirana "čovekova priroda". Jedini prostor na kome može da širi neke nove vrednosti i da ih podvrgne proveri volje većine- to je prostor demokratskog pluralizma. O dozvoljenim i ne dozvoljenim sredstvima niko ne pita?
1.6. Protivurečnosti globalizacije- Džozef E. Stiglic
Džozef E. Stiglic je nakon dugogodišnjeg naučnog rada 1993 godine prešao u Veće ekonomskih savetnika u administraciji predsednika SAD Bila Klintona, a 1997 prelazi u Svetsku Banku na mesto glavnog ekonomiste i višeg podpredsednika WB. Njegove analize globalizacije i tranzicije nakon pada Berlinskog zida su relevantne i sa ekonomsko-naučnog stanovišta i sa političkog stanovišta pošto je bio svedok i učesnik najkrupnijih političkih i ekonomskih promena od 1989 godine u svetu.
Svetske finansijske i monetarne institucije (WB, IMF...), trgovinske (WTO- GATT), političke(UN, EU, OECD...) i vojne institucije (NATO...) predstavljaju jednu institucionalnu celinu koja pokriva sva područija društvenog života na zemlji. Njihov smisao bi bio u tome da ustanovi pravila ponašanja globalne svetske zajednice kako ne bi došlo do krize svetskog sistema koja bi skončala slično iskustvu pre i za vreme II svetskog rata. Ta pravila bi trebalo da budu fer i pravedna, da poklone dužnu pažnju siromašnima kao i moćnima, i moraju da odražavaju elementarno osećanje pristojnosti i socijalne pravde. To što je tržišni sistem zasnovan na konkurenciji ne znači da ove dve vrednosne orijentacije kao što su pristojnost i socijalna pravda nemaju istu obavezujuću težinu kao i predpostavka da je tržište zasnovano na "čovekovoj sklonosti ka razmeni i trampi..." Razmotrimo funkcionisanje svetskog tržišta i trgovine nakon 1989 godine kao i uticaj navedenih globalnih institucija ( WB, IMF i WTO) na odnose između učesnika tržišne igre.
Zahvaljujući tehnološkoj revoluciji i jeftinoj radnoj snazi na svetskom tržištu rada iz centra pažnje izlazi proizvodnja a ulazi trgovina. Međunarodna trgovina pomaže ekonomski razvoj jedne zemlje onda kada izvoz te zemlje predvodi njen ekonomski rast .Rast predvođen izvozom je ključni instrument ekonomske politike nacionalnih privreda. Nakon iskustva i rezultata tranzicije nakon 1989, za najveći deo stanovništva tržišna ekonomija pokazala se mnogo gorom nego što su komunistički lideri predviđali. Zapadne zemlje su pritiskale siromašne zemlje da eliminišu trgovinske barijere, ali su zato zadržavali svoje sopstvene, sprečavajući tako da siromašne zemlje izvoze poljoprivredne proizvode i time stiču neophodni izvozni dohodak; nastavile su da subvencionišu poljoprivredu otežavajući zemljama u razvoju da budu konkurentne u toj oblasti zahtevajući čak da zemlje u razvoju ukinu svoje subvencije; na Urugvajskoj rundi GATT-a i sektor usluga izlazi na tržište(obrazovanje, zdravstvo,
13
Fakultet za menadzment
nauka...) a ojačala su i prava na intelektualnu svojinu čiji su nosioci uglavnom razvijene zemlje. Da bi se shvatilo zašto je krenulo naopako potrebno je posmatrati tri glavne svetske institucije koje upravljeju procesom globalizacije: MMF, Svetska banka i Svetska trgovinska organizacija.
MMF je institucija zasnovana na novcu poreskih obveznika širom sveta. I pored toga on nije odgovoran ni garđanima koji ga finansiraju ni onima na čije živote utiče. On izveštava ministarstva finansija i centralne banke država članica a one kontrolišu rad Fonda putem komplikovanog sistema glasanja zasnovanog uglavnom na ekonomskoj snazi, sa jednom zemljom, SAD, koja ima pravo veta. MMF je trebalo da se bavi budžetskim deficitom, monetarnom politikom, inflacijom, trgovinskim deficitom i zaduživanjem u inostranstvu. Po oginalnom konceptu i Kejnsovim sugestijama, Fond je bio zasnovan na saznanju da tržišta često nisu dobro funkcionisala. MMF je, kao što je rečeno, bio zadužen da spreči još jednu globalnu depresiju. To je moguće samo vršenjem pritiska na države da daju svoj adekvatan udeo održavanju globalne tražnje a Fond je trebao zajmovima da pomogne državama koje se suočavaju sa ekonomskim opadanjem i nisu u stanju da stimulišu agregatnu tražnju sa svojim sredstvima. Kako se agregatna tražnja može održati samo pod uslovima pune uposlenosti to znači da je Fond morao pre liberalizacije tržišta nerazvijenih zemalja da obezbedi uslove za približno punu uposlenost da se uvoz tih zemalja ne bi zasnivao na spoljnotrgovinskom deficitu. Insistiranjem na liberalizaciji tržišta, koordinirano sa WTO, Fond je radio u cilju kratkoročnih interesa velikih korporacije i njihovih izvoznih politika. To je rezultovalo velikom nezaposlenošću u nerazvijenim zemljama, slabom izvozu i velikom uvozu koji je stvarao negativan spoljnotrgovinski bilans i veliko zaduživanje tih zemalja sve do dužničkog ropstva. Ono što je karakterisalo politiku MMF-a to je uzdizanje tržišta sa ideološkom ostrašćenošću uz istovremeno osporavanje poželjne državne intervencije na tržištu. Uloga vlade jedne države je u tome da obezbedi da privreda i društvo funkcionišu efikasno i humano. Ustanovljavanje odnosa između ekonomije i društva tiče se isključivo sistema vrednosti: koliko ćemo se zalagati za očuvanje životne sredine, da li i koliko ćemo se brinuti o siromašnima i nezaposlenima, o stvarnoj demokratiji i dostojanstvu čoveka itd. Čak i ako se držimo učenja najstarijeg ekonomskog liberala Adama Smita, pod uslovima nepotpune konkurencije i monopola, kao i nepotpune informisanosti na tržištu, postoje i poželjne su intervencije vlade koje povećavaju efikasnost tržišta. Za MMF, vlade su uvek samo deo problema a ne način rešenja problema. Svaka ideologija obezbeđuje tačku gledišta sa koje se vidi svet; to je sistem verovanja koji je toliko čvrst da se ne obazire na empirijske činjenice. Tako ni ideolozima tržišta u MMF-u nije bila važna empirijska potvrda u katastrofalnim učincima liberalizacije tržišta. Po Stglicu,njihove odluke su donošene na bazi čudne mešavine ideologije i loše ekonomije kao dogme koja je po nekada jedva uspevala da prikrije specijalne interese. Fondove politike strukturalnog prilagođavanja su najčešće vodile gladi, nezaposlenosti i socijalnim neredima u mnogim zemljama a da se niko nikada nije zapitao
14
Fakultet za menadzment
da li su te politike bile ispravne. Kejnsovska orijentacija MMF-a koja je naglašavala neuspehe trtžišta i ulogu vlade u održavanju zaposlenosti, bila je tokom 80-tih zamenjena mantrom slobidnog tržišta. To je naročito došlo do izražaja padom Berlinskog zida kada je Fond dobio svoju novu arenu: da upravlja tranzicijom ka tržišnoj ekonomiji u Rusiji i bivšim socijalističkim zemljama. Tada Fond sledi politiku SAD i dugih sila zapada koja je imala za cilj da se tranzicija obavi što brže i to jedino u političkom interesu razvijenih država, kratkoročnom materijalnom interesu multinacionalnih kompanija i finansijskog kapitala. O posledicama po narod i socijalno stanje tih država niko nije razmišljao. Primer za ovo je politika MMF-a prema Rusiji i politici Borisa Jeljcina. Politika MMF-a je sledila političko prosuđivanje klintonove administracije i brigu da se Jeljcin održi na vlasti dak se ne završi pljačkaška privatizacija od strane "biznismena" kao što je Viktor Černomirdin, Jeljcinova familija, Abramovič i drugi.Tako opljačkana Rusija sigurno za duže vreme ne bi bila ravnopravan protivnik Americi u njenim interesima u Evroazijskom regionu.
MMF je uglavnom radio koordinirano sa Trezorom SAD tj. ministarstvom finansija koje je pod direktnim uticajem Volstrita. Politike pritisaka MMF-a po pitanju liberalizacije tržišta kapitala, kamatnih stopa, kurseva domaćih valuta, politike bailouta otvarale su put "finansijskim uslugama" Volstrita i kratkoročnom zgrtanju ogromnih količina novca. Rezultat služenju kratkoročnim interesima finansijskog kapitala doveli su da danas posle svih preduzetih"mera" imamo milijardu nezaposlenih ljudi, ogromno siromaštvo u svetu jer oko 2 milijarde ljudi živi sa manje od dva dolara dnevno, ekološku katastrofu i opštu nesigurnost za budućnost u svetu. Uvidevši sve nedostatke tržišta, Kejns je pokazao još jednu bitnu stvar- da se efekti akcija u jednoj zemlji prelivaju u druge zemlje. Izvoz jedne je uvoz druge i obratno. Zbir svih trgovinskih deficita na svetu mora da se poklopi sa zbirom svih trgovinskih suficita. Smanjivanje uvoza od strane jedne zemlje pogađa izvoze drugih zemalja. Tada država neće moći da održi globalnu agregatnu tražnju u uslovima pune uposlenosti. Tu je trebao da "uskoči" MMF, ali on to nije učinio jer je bio rukovođen kratkoročnim finansijskim interesom finansijskih institucija i političkim interesom SAD. Nije slučajno što se 1994 osniva jedna stalna i uticajna institucija iz GATT-a, a to je WTO. Do tada GATT je bio savetodavna institucija koja je davala preporuke o načinu međunarodne trgovine, bez institucionalne moći da sankcioniše ponašanja suprotna preporukama. WTO je imala na umu potpunu liberalizaciju tržišta i deregulaciju nacionalnih zakonodavstava koja su štitila domicilna tržišta od posledica liberalizacije tržišta (nezaposlenost, socijalno osiguranje i dostojanstven život). U uslovima kada nije problem proizvesti već prodati ( instalirani proizvodni kapaciteti su danas četiri puta veći od potrebnih ) , može se sagledati značaj takve WTO koja će ukloniti prepreke trgovini i po mogućnosti staviti najrazvijenije države u privilegovani položaj prema nerazvijenijim državama. U globalnoj trgovini globalna konkurentnost je postala imperativ. Da bi proizvod postao konkurentan on mora biti oslobođen svih externih troškova kao što su
15
Fakultet za menadzment
ekološki troškovi (filozofija "ko zagadi taj plati"), socijalni troškovi itd. Proces ukidanja svih propisa koji opterećuju cenu proizvoda naziva se deregulacija. Svi ekološki, socijalni i moralni obziri su podčinjeni interesu maximiziranja trgovine. Žeđ za profitom iz trgovine naglo je porasla tržištem jeftine radne snage dalekog istoka. Zato nije ni čudo da su sve propise o slobodnoj trgovini donela i popularisala udruženja biznismena. U Svetskoj trgovinskoj organizaciji odluke donose ministri trgovine koji zastupaju interese izvoznih lobija svoje države i u krajnjoj liniji ukupnog izvoza svoje države i prihoda koji od toga puni državni budžet. WTO ima tročlani sud koji arbitrira u trgovinskim sporovima između država.
WB- svetska banka kao komplement IMF-u je trebalo da se bavi strukturalnim problemima i politikama vlada po pitanju finansijskih institucija, tržišta rada, trgovinske politike. Ali u praksi WB je bila "mlađi brat" MMF-u koji je često uzurpirao donošenje odluka koje nisu u njegovom domenu. U novije vreme WB sve više stavlja akcenat na pitanja kao što su borba protiv siromaštva, osnovna zdravstvena zaštita, smanjenje nepismenosti, obrazovanje, snabdevenost vodom i hranom, pravima radnika tj. mnogo manje ekonomskim a sve više socijalnim problemima koji utiču na kvalitet života. Ovaj naglasak na socijalnim problemima je znak promene vrednosti sa kojih svetske institucije nastupaju prema nerazvijenim zemljama u smislu odgovornosti svetskog biznisa i svetske trgovine za sudbinu globalne zajednice.
Sve u svemu posledice sinhronog delovanja monetarnih, finansijskih i trgovinskih institucija na stanje u svetu u celini su veoma poražavajuće. Postavlja se pitanje zbog čega? Po mišljenju Stiglica problem pre svega leži u upravljanju tim institucijama: ko odlučuje šta i kako one treba da rade. Te institucije ne samo da su pod uticajem najbogatijih industrijskih zemalja već i komercijalnih i finansijskih interesa u tim zemljama. Pored toga čelnici ovih institucija se biraju iza zatvorenih vrata i bez iskustva sa radom u zemljama u razvoju. Problem je i u tome ko govori u ime neke zemlje. U MMF-u su to ministri finansija i guverneri, u WTO su to ministri trgovine koji odražavaju interese poslovne zajednice iz koje dolaze i u koje se obično vraćaju samo na viša i odgovornija mesta. Politike ovih institucija su često izjednačene sa komercijalnim i finansijskim interesima razvijenih industrijskih zemalja. Ti su interesi zamenuli brigu za životnu sredinu, demokratiju, ljudska prava i socijalnu pravdu. Osim što iz njih slabo izlaze bilo kakve informacije izgleda da još teže ulaze u njih. Suviše procedure i sporednih stvari umesto suštinskih. Netransparentnost rada koja izaziva sumnju da neki politički interesi ili specijalni interesi utiču na odluke MMF-a. Neinformisanost MMF-a o kulturi, običajima i vrednostima sredine o čijoj se sudbini odlučuje kada se zna da kultura i običaji mogu uticati na ekonomsko ponašanje. Ideologija tržišnog fundamentalizma i odustajanje od Kejnsovog principa održavanja ekonomije pri punoj zaposlenosti, osionost i prepotencija rukovodećih stručnjaka MMF-a postavili su pitanje u zemljama u razvoju nije li još pre pola veka došlo do zvaničnog kraja kolonijalizma? Ove institucije su 16
Fakultet za menadzment
sve do sada izbegle bilo kakvu odgovornost koja se inače očekuje od javnih institucija u razvijenim demokratijama Kriterijumi vrednovanja rada ovih institucija moraju se izmenuti, sa čisto ekonomskih ka socijalnim i humanim. Izgleda da se MMF više bavio načinima kako da naplati dugove nerazvijenih zemalja nego da potpomogne njihov razvoj sve da bi sačuvao ugled poštovanja kreditnog ugovora koji bi neplaćanjem dugova potkopao i sam kapitalizam. Ali zaboravio ja da postoji i jedan podjednako važan nepotpisani ugovor između naroda i države, društveni ugovor koji zahteva da država obezbedi osnovnu socijalnu i ekonomsku zaštitu, dostojanstven život uključujući mogućnost zapošljavanja. Finansijski interesi su dominirali u MMF-u, dok su u WTO dominirali komercijalni interesi. Najveći izazov koji stoji pred čovečanstvom nije u institucijama kao takvim već u mentalnom sklopu ili sitemu vrednosti koji komercijalne i finansijske interese poslovne elite stavlja iznad ekoloških, socijalnih, zdravstvenih itd. Vlade treba da obezbede da svako društvo i privreda funkcionišu efikasno i humano. Tržišni fundamentalizam i njemu odgovarajući menadžment maximizacije dobiti iz odnosa čoveka, tehnike i prirode moraju u interesu održivog i izdrživog rasta ali i opstanka civilizacije da promene osnovni mentalni sklop, a to znači sistem vrednosti sa kojim startuju u tržišnu utakmicu. Menadžment optimizacije odnosa ova tri faktora treba da omogući da start u tržišnoj utakmici bude sa pozicija društvene odgovornosti koja danas ima dovoljnu snagu argumenta za temelj novih vrednosti.
17
Fakultet za menadzment
LITERATURA
1. Polany Karl, Velika preobrazba, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.
2. Stiglic E. Džozef, Protivrečnosti globalizacije, SBM-x, Beograd, 2002.
3. Hantington Samjuel, Sukob civilizacija, CID, Podgorica, 2000.
18
Fakultet za menadzment
19
SADRŽAJ
1. Tržište i promene........................................................................................................ 1
1.1 Priroda promena ............................................................................................................................ 1
1.2. Istorijat tržišne civilizacije ............................................................................................................. 3
1.3. Lassaiz- fare ................................................................................................................................... 7
1.4. Socijalističko i fašističko rešenje .................................................................................................... 8
1.5. Tržište i svet nakon drugog svetskog rata .......................................................................................10
1.6. Protivurečnosti globalizacije- Džozef E. Stigl..................................................................................13
2 .Literatura.................................................................................................................. 16
3. Sadržaj........................................................................................................................ 17

Institucije


3. Институције
Одређење и облици
Из угла филозофске антропологије институције (лат. institutio: установа, поступак, обучавање…) нису ништа друго до “видљиви облик заједничког живота”, или прецизније: “регулишући лик форми људског слободног заједничког деловања”.1 У социологији, пак, институције се разумевају као друштвене структуре које усмеравају деловање људи засновано на одређеним, у начелу променљивим интересима и потребама.2
Основни разлог постојања институција јесте олакшавање и/или осмишљавање заједничког живота. Не сме се, међутим, превидети да док својим постојањем задовољавају одређене потребе појединаца и заједнице, институције уједно стварају и једну самосталну сферу стварности која функционише и траје независно од својих извора.
Речено социолошким речником, институција представља одређену друштвену структуру која настоји да трајно реализује скуп међусобно повезаних очекивања у оквиру истог предмета и исте заједнице. Као уже одређење инстутиције појављује се и термин организација који означава променљиве односе међу актерима који деле заједничке одређене циљеве и интересе, као и методе њихове реализације.
Институције чине калупе друштвеног деловања које покрећу интереси. Временом, институције се осамостаљују у односу на интересе-покретаче и постају засебни део стварности, способан да даље производи сасвим нове интересе и потребе. Установљене процедуре у институцијама, настале најпре снагом силе, а потом продужаване навикама, представљају одређена ограничења деловања која важе за све актере које прихватају конкретне институције.
Главне институције сваког друштва јесу оне које се односе на:
• религијски,
• правни и
• политички аспект заједничког живота.
Што су ови аспекти раздвојенији, то је друштво сложеније, а институције разуђеније.
Интеграција и стабилизација
Као скуп заједничких правила понашања и вредновања настао удруживањем појединачних воља, институције омогућују изналажење темељне егзистенцијалне сигурности и као такве растерећују човека од страха (неизвесности), односно од непрестаног изазова доношења нових одлука. Арнолд Гелен ће на том основу развити своју “теорију растерећења” где о институцијама говори као о заједничким одлукама помоћу којих се “једном за свагда” утврђује оно што је обавезно за све. Такве
1 Више о томе вид. Max Müller: “Principi slobode i fenomen institucionalizacije”, у. Filozofija modernog doba (Filozofska antropologija), V. Masleša, Sarajevo 1986.
2 Вид. нпр Talcott Parsons, The Social System, The Free Press/Collier-Macmillan Ltd. New York, London, 1966.
1
“одлуке”, као замрзнута пролазност која би да буде вечност, прослеђују се даљим генерацијама дотичне заједнице путем обичајности (ethos) и на њој заснованом позитивном праву. На тај начин се не расипа снага заједничког деловања људи, односно, обезбеђује се оно суштинско: интеграција појединаца у заједницу с једне, односно стабилизација заједнице, с друге стране. Закључујемо да институције представљају кристализацију извесних права и обавеза преко којих се регулише људски живот, живот у заједници.
У чину образовања (настајања) и трајања институција очитује се јединство конкретног друштва, или традиционалним језиком речено – његово “здравље”. У мери у којој институције задовољавају кључни императив интеграције/стабилизације, у тој (сраз)мери бивају дуготрајне или пролазне. При том се подразумева да претпостављени бољитак заједнице, тј. конституисање одговарајућих (тј. “праведних”, “најбољих” итд) институција, настаје превладавањем јаче воље над слабијом, а то је обично ништа друго до еуфемизам за тзв. аргумент силе, односно физичко приморавање.
Слабија воља бива присиљена да следи ону јачу – милом или силом, и то је вечни закон друштвеног постојања – тако и настанка институција – који се нипошто не може пренебрегнути. С тим у вези ваља знати да институције тек однедавно, тј. од Модерне, своју легитимност (оправданост) налазе у појму “напретка”. Његова растегљиво постављена значења омогућавају разнолике операционализације самог садржаја институција. Независно од облика и садржаја инситутција, њихов стални конститутивни моменат остаје захтев за сврсисходношћу преко које заједнички живот уопште постаје могућ. Одатле следи да институције представљају задовољење колективних и индивидуалних потреба за извесношћу, те да претпостављају извесна друштвена правила помоћу којих живот бива лакши или подношљивији.
Функције: самоодржање и смисао
Живот се не исцрпљује у сврсисходности и извесности. Упркос нововековној предрасуди – својеврсном идеолошком вјерују да је егзистенција исто што и самоодржање – живот је и нешто више: њега чини и воља за симислом.
Још је Платон показао да људски живот није само борба за преживљавање, већ исто тако, ако не и првенствено – борба за смисао.3 Утолико се ни значење
3 Тако ће у свом Горгији Платон учити да пуко самоодржање уистину не значи ништа: вр-лина није просто сачувати себе и своје имање - “јер, ко је човек какав треба да буде не сме жудети за животом, и мора се одрећи жеље да живи што је дуже могуће. Ту бригу о животу нека остави богу… (Горгија, 512 д е). Уместо да се бори за голи живот, човек, према Платону, мора водити рачуна о својој бесмртној души - таква самопомоћ је најбоља јер “смрти се боји само сасвим неразуман и немужеван човек, док се ми плашимо да чинимо неправду. Јер ако душа дође у Хад окаљана многим гресима, онда је то најстрашније зло” (Горгија, 522 d е). С тим у вези је и она позната опомена из Закона по којој је “Бог, а не човек мера свих ствари”. Закључујемо да је борба за смисао изнад пуког преживљавања – у том виду је античка филозофија била супротстављена једном од основих постулата нововековне политичке филозофије, оне која је управо у “самоодржању живота” (уп. нпр.
2
институција не може свести на њихову функционално-инструменталну улогу, на оно што тек треба да буде постигнуто – на средство за неку сврху, тј. на неки правно позитивни облик којим се решава одеђени технички проблем живота у заједници.
Наравно, институције, између осталог, јесу и тó:
• схематизација живота који настоји да се одржи,
• пројектовање ради будућности,
• борба са природом у којој је циљ интеграција ради одржавања живота итд.,
но оне истовремено, увек, носе у себи и не мање важну репрезентативно-симболичку страну егзистенције којој је циљ интеграција ради испуњења живота, речју – воља за смислом као израз потребе за стабилизацијом колективног и индивидуалног живота.
Управо у том свом “наличју”, често непрозирном, а не ретко и презреном као “ефемерна естетизација”, институције показују да оне не само што воде до налажења смисла, већ да и сáме представљају или јесу смисао. Отуда разликујемо два вида фунционисања институција:
1) репрезентативно-симболички, у коме институције чине извесни онтолошки идентитет с обзиром да смисао налазе у себи самима, тј. у властитом трајању;4 борба за свет коме се додељује одређени смисао;
2) инструментално-функционалистички, борба против природе коју ваља савладати; циљ да једном постану излишне.5
У свом симболичко-репрезентативном значењу, институције се (само)очитују као извесна кристализација вечности, безмало – тренутак захватања у тајну постојања. Тако онда и сама држава, као предмет и производ врховних – политичких институција, у светлу филозофске (или ако се хоће – политичке) антропологије, “није само обједињавање сврсисходности ради испуњења одређних задатака, није само управа и полиција, већ форма живота у којој се налази један народ тако што својој особитости, насупрот задацима пред које је стављен, даје важећи-трајни, истина повесно релативно-трајни лик форме”.6
Институције обједињују облик и суштину, правило и прописано, норму и чињеницу. На тај начин, функционисајући као иманентна норма, институције спајају
Хобс) налазила свој темељни разлог и почетак.
4 Више пута коришћени пример тог идентитета јесте игра чија су правила (оно што је твори игру) идентична са игром самом. Игра представља стварност која не потребују другу врсту утемељења до онога што она сама јесте. Тако исто “Правила заједничког налажења и испуњења смисла имају, чим обећавајући трајање постану нормативно чврста, истовремено један репрезентативно-симболички смисао; она не само да воде до налажења смисла, већ су сама смисао”. Вид. М. Мüller, op.cit., стр. 132.
5 Наведене видове или начине функционисања, не треба бркати са могућим врстама институција: симболичке, регулативне, продукционе, естетске итд. Оне се могу генерално диференцирати на институције које регулишу односе међу појединцима (засновани на солидарности и реципрочности), и оне које утемљују ауторитет заједнице (главне карактеристике: заштита и послушност). Вид. Eugen Pusić: Društvena regulacija, Globus, Zagreb 1989, стр. 187-195.
6 М. Мüller, Ibid., стр. 135. 3
реално и идеално. Управо у том смислу институције нису напросто “безличне” (деперсонализоване) како их доживљава модерни рационализам и његов од сваког не-рационалног ауторитета испражњен лик – идеологија либерализма. Боље је рећи да су институције у својој истини – надличне. Приметимо овде да се иначе оправдан захтев за “безличношћу” институција ( тј. ка институцијама као одређеним правилима дефинисан простор друштвеног или државног живота), одвише лако своди на чисто политички терен у смислу присуства или одсуства самовоље властодршца или владајуће олигархије. Проблем са институцијама, тј. са разумевањем њихове функције и смисла, не може се свести на проблем “демократских” с једне, односно “ауторитарних” институција с друге стране. Да би та врста говора имала смисла, ваљало би разликовати горе већ назначене егзистенцијалне стране инситутиција, те на основу тога оцењивати примереност једних или других прокламованим циљевима заједнице, односно конкретног политичког поретка.
На том трагу откривамо њихову “изворну суштину”, ако тако нешто уопште постоји: стварно “примерене институције” (прилагођене експлицираним, али и оним неизреченим потребама заједнице – ономе што се у негдашњој филозофији политике називало “дух народа”) јесу оне које усаглашавају или налазе баланс између своје инструментално-функционалне (служи за неке сврхе), и симболичко-репрезентативне (сама себи сврха) функције.
Отуда следи да никада није могуће у потпуности или без остатка једноставно преузимати или “калемити” институције из једне заједнице у другу. Успешност инструменталног момента (владавина над природом) одређених институција често зна да буде заводљива до те мере да се не примећује или просто занемарује њихово прикривено, симболичко значење. Поврх тога, оно што једну заједницу интегрише, у другом вредносном (културном) амбијенту може бити разлог социјалног растакања.
Исто тако, присиљавање једних да у потпуности следе институције других, по правилу завршава у отвореном насиљу које бива тим апсурдније ако се насиље претходно настојало избећи позивањем на “разумност” или “напредак”. Овде остављамо по страни расправу о “вишим” и “нижим” вредностима и културама. Чињеница је, међутим, да је стварна или тек самопроглашена предност једних над другим одвише често знала да буде само пука рационализација интереса моћи, оправдање тамо где су оправдања уопште потребна. Насупрот томе, релативизација по којој су све културе “једнако вредне” изложена је критици услед свог чисто естетског или историјског гледања које лако може да занемари проблеме достојанства људске егзистенције.7
ЛИТЕРАТУРА
• Јован Ђорђевић: Идеје и институције, Рад, Београд 1972.
• Маx Мüller: “Principi slobode i fenomen institucionalizacije”, у: Filozofija modernog doba (Filozofska antropologija), V. Masleša, Sarajevo 1986.
• Обрад Станојевић: Историја политичких и правних институција, Научна књига, Београд (више издања)
• Мери Даглас: Како институције мисле, Реч, Београд 2001.
7 Више о томе вид. у овој књизи, поглавље о глобализму, стр. … 4

Fasizam


Fašizam
Moderna nacija nastala u periodu građanskih revolucija, kapitalizma i industrijalizacije zapada bila je zapanoevropski projekat koji je iznedrio liberalizam u političkom i ekonomskom pogledu. Nacionalne države pre svega bile su jedinstveno tržište koje je dalo zamah kapitalizmu i ekonomskom prosperitetu ali i tržište političkih ideja liberalne demoktarije. Nacionalno ujedinjenje u Holandiji, Engleskoj, Francuskoj, Italiji i Nemačkoj stvorolo je jezgro Evropskog kontinenta koji je u procesu modernizacije preuzeo nadmoć u odnosu na ceo svet. Jedna za drugom evropske države uzimale su primat u gospodarenju svetom i kolonijalnom osvajanju novootkrivenih kontinenata.
Već krajem devetnaestog veka u Nemačkoj se pojavio Narodni pokret (Völkisch). Narodna misao je bila ujedno odgovor na vrednosti i pogled na svet liberalne tradicije anglosaksonskog tipa sa svim ekonomskim racionalizmom, individualizmom, vulgarnim materijalizmom, raskidom sa tradicijom i parlamentarnom demokratijom ali i odgovor na nezadovoljstvo nemačke u podeli zona uticaja, tržišta i kolonija. Nacionalizam kao čedo liberalizma u nemačkoj po prvi put dobija svoj ekstremni oblik u vidu veličanja i superiornosti jedne nacije, njene tradicije, vrednosti, kulture i na kraju rase u odnosu na druge. Ujedinjenje Nemačke 1871 je stvorilo jednu moćnu državu koja je odmah krenula u naoružavanje jer je istoriju shvatila socijaldarvinistički kao jednu neprestalnu borbu nacija za opstanak i dominaciju. Motivi su bili različiti ali cilj je bio jedan: obezbediti nemačkoj moć i uticaj.
Vođe Narodnog pokreta su pozivale na povratak narodnoj nemačkoj tradiciji, ukazivale na narodni duh i jednostavnost nemačkog seljaka, veličali nemački jezik i običaje i bili protiv liberalne tradicije koja je za njih bila dehumanizirajuća, bezlična i neprimerena nemačkom narodu. Pristalice je nalazila u seljacima koji su se bojali industrijalizacije i rasta uticaja gradova i propadanja sela, zanatlije i sitne proizvođače koji su se bojali krupnog kapitala ali i intelektualce koji su u nacionalizmu narodnog pokreta videli stvar vrednu njihovog idealizma.
Teoretičari koji su uobličili ovaj Narodni pokret su W. fon Ril, B. Auerbah, P.de Legard, J. Langben ali i kompozitor i filozof Rihard Wagner.
Mislioce Narodnog pokreta su naročito privlačile rasističke doktrine. Rase su ključ istorije i one se ne razlikuju samo po fiziološkim crtama već i po intelektualnim, moralnim i estetskim vrlinama. Rasa zato mora da očuva svoju čistotu. Nacionalnost se ne stiče prihvatanjem zakona i državljanstva jedne zemlje već je nacionalnost funcija «rasne duše» i «krvi». Prvi su na udaru bili jevreji koji bez obzira što su im preci
1
generacijama živeli u nemačkoj ne treba da imaju pravo građanstva jer nikada ne mogu da misle i osećaju kao Nemci. Po njima nemačka rasa je superiornija od drugih i po fizičkim karakteristikama a to su plava kosa i oči, svetla koža ali i potpuna intelektualna i kulturna nadmoć. (Arijevsko poreklo)
Ključni teoretičari koji su utemeljili rasističko mišljenje su:
Artur de Gobino, francuz poreklom često se naziva i ocem rasizma. Smatrao je da na svetu postoje tri rase:bela, žuta i crna. Naravno, bela rasa je na vrhu hijerarhije jer je obdarena intelektualnim vrlinama ali i vrlinama kao što su čast, duhovnost, ljubav prena slobodi, što sve nedostaje drugim rasama. Bela rasa poseduje monopol na lepotu i snagu.Gobino nije našao pristalice u Francuskoj ali jeste u Nemačkoj. Sprijateljio se sa Wagnerom i tako su se njegove ideje iskoristile za teorijsku podlogu Volkisch pokreta, Pangermanske asocijacije ali i ostalih nacionalističkih pokreta. Time je i opravdana mržnja prema jevrejima koji su po njima mešanjem sa nemcima prljali čistotu nemačke rase.
Hjuston Stjuart Čemberlen, englez koji je zbog odanosti germanizmu preuzeo nemačko državljanstvo i oženio se Wagnerovom ćerkom, smatra se ocem antisemitizma. Nemci kao potomci drevnih Arijevaca, fizički, duhovno i intelektualno su superiorniji od drugih nacija i rasa. Borba između rasa je pokretačka snaga istotije. On je Arijevce i Jevreje video kao iskonske neprijatelje. Jevreji su nosioci duhovno praznog kapitalizma i liberalizma, materijalisti, kukavice i licemeri, nasuprot onoga što čini nemce: idealizam, herojstvo i vernost. Čemberlrnov antisemitizam je duhovna preteča nacizma, što su potvrdili i Gebels pa i sam Hitler.
Radikalni antisemitizam je iskorišćen da okrivi jevreje za sve probleme nemaca. Tako su desničarske nacionalističke stranke okupljale pristalice u borbi za vlast protiv demokratskih i socijalističkih pokreta u samoj nemačkoj. Takav oblik mitološkog mišljenja je mobilisao nemačku naciju u borbi za dominacijom, što potvrđuje tezu da je ideologija zasnovana s jedne strane na racionalnom pa čak i «naučnom» osnovu ali da se uveliko oslanja na emocionalnu i iracionalnu stranu ljudske prirode. Antisemitizam kao mitsko zlo ima i svoje istorijske korene ali vrhunac mita o jevrejskoj svetskoj zaveti je spis Protokoli sionskih mudraca , objavljenom 1903 u Rusiji. Smatra se da je to notorni falsifikat koji je trebao da opravda antisemitizam ruskoga cara pod izgovorom da jevreji kuju zaveru o dominaciji nad celim svetom. Ovaj spis je kružio nemačkom i bio je podržan u intelektualnim i univrzitetskim krugovima. Jevreja se ne može rešiti preobraćanjem u hrišćanstvo već jedino njihovim istrebljenjem jer su smatrani «parazitima» Antisemitizam je početkom dvadesetog veka potpuno obuzeo umove nemačkih građana. Niko nije razmišljao o tome da jevreji čine 0,95 % ukupnog
2
nemačkog stanovištva, da nisu ni na jednom iole važnom položaju u državi i da nemaju svoju vojsku i oružane odrede. Rasni mitovi i stereotipi su pružili dovoljan dokaz o opasnosti od jevrejskog naroda.
Prvi svetski rat
Iako na vrhuncu svoje moći, zapadna evropa je bila duboko podeljena u neprijateljske tabore i zapljusnuta talasom ratobornog nacionalizma. Prvi svetski rat je bio i posledica duboke duhovne krize i dekadencije zapada i viđen je kao izlaz iz te krize pa makar on bio i poguban za pojedinca, naciju, državu. Sa velikim uspehom nacionalizam je uspeo da spoji milione ljudi u jedan kolektivitet spreman da posveti telo i dušu naciji. Čak su i socijalisti, koji bi trebalo ba budu posvećeni proleterijatu i njegovim intresima, posvetili sebe svojim nacijama. Ovaj rat je pokazao da su činioci svetske istorije narodi i države a ne klase. Iracionalna mitologija žrtvovanja za naciju kao vrhunski ideal, zavladala je celom evropom. Evropa je postala klanica.
Posledice prvog svetskog rata su bile pogubne. Ovaj rat je bio samodestruktivan za evropu u materijalnom ali i duhovnom smislu. On je evropu ekonomski potpuno unazadio i prekinuo vekovnu dominaciju evrope nad celim svetom. Palicu preuzima Amerika. Pored toga evropa doživljava i svoju intelektualnu dekadenciju i potpuni gubitak vere u razum , mogućnosti liberalne demokratije i parlamentarizma da reši probleme ljudske zajednice. Prvi svetski rat je podstakao uspon fašizma i drugih totalitarističkih pokreta. Opčinjenost nasiljem i prezir prema životu nastavili su da žive i u posleratnom periodu. Veterani rata bili su idealni regruti za ekstremističke političke pokrete. Hitler i Musolini, i sami bivši vojnici, znali su kako da im se obrate.
Pojava fašizma i nacizma
Iako su liberali na Prvi svetski rat gledali na borbu između slobode i autokratije i očekivali jačanje liberalizma i demokratije, to se nije desilo. Pose rata su se u većini evropskih država formirale parlamentarne demokratije ali kratkog veka. Vrlo brzo su bile smenjene nekim oblikom autoritarizma. Izgledalo je da je demokratija na umoru. U više od 20 evropskih država formirali su se fašistički pokreti. Liberalno-demokratske vrednosti i institucije su se pokazale neuspešnim da rešavaju ekonomske i društvene probleme. Mnogi ljudi su žudeli za vojnim diktaturama. Fašistički lideri su to znali da iskoriste podstičući niske porive i plemensku odanost, koristeći mitove i rituale da bi mobilisali mase i njima manipulisali.
3
Pored toga pojavio se još jedan motiv za jačanje fašizma; a to je strah od širenja boljševizma i marksizma posle uspešne pobede Oktobarske revolucije. Fašističke pokrete je obeležavala odlučnost da zbrišu liberalnu demoktariju i marksizam, i kao što je rekao Musolini « zastupamo prave kategoričke, konačne antiteze svetu demokratije...svetu koji se još uvek drži fundamentalnih principa izvojevanih 1789..»
Fašizam je kolektivistička ideologija koju pre svega karakterišu antidemokratičnost i totalitarizam. Glavi princip nacizma « jeste da se napusti liberalni koncept pojedinca i marksistički koncept čovečanstva i da se oni zamene sa Volk zajednicom, ukorenjenom u duši i tlu, ujedinjenom vezama zajedničke krvi »
Liberalizam kao obezličeni individualizam i materijalizam uništava duh nacije, a marksizam deli naciju na klase. Nacizam će opet ujediniti naciju na principima vere u duh nacije. Veličali su veru, volju, duh, rasu, osećanja i nagone. Razum su videli kao prepreku jer intelektualne diskusije dele naciju; razum pomaže razvoju sumnje, slabi volju i sprečava nagone i agresivne akcije. Fašizam je veličao lidera koji je intuitivno znao šta je naijbolje za naciju. Jedan lider, jedna partija, jedna ideologija i jedna nacionalna volja.
Bujanje fašističkih pokreta pokazalo je da se demokratske navike ne stvaraju brzo i lako ali ni da se ne zadržavaju lako. U vreme kriza ljudi gube strpljenje u parlamentarnim diskusijama i ustavnim procedurama te lako tonu u iracionalno mišljenje. Tada se njima lako manipuliše. Za ljubav ekonomske i emocionalne sigurnosti i nacionalne veličine narod često žrtvuje političku slobodu.
Fašizam je pokazao ogromnu snagu iracionalnog, liberale učinio poniznim, čineći ih trajno svesnim slabašnosti racionalnog/razumskog mišljenje i krhkosti slobode.
Musolinijev fašizam nije imao dovoljnu ekonomsku snagu, vojnu silu niti potpunu odanost naroda, za razliku od nacističke nemačke. Sa svim predispozicijama i sklonostima autoritarizmu, nemački Volk (narod) mnogo je lakše primio Hitlerove ideje koje su bile mešavina antisemitizma, socijaldarvinizma, antimarksizma, antimodernizma i na kraju negacija svake demokratije. Hitler je proklamovao vredost krvi, volje i nagona a intelekt je smatrao neprijateljem duše. Istorija je nemilosrdna borba rasa a najbeskrupulozniji opstaju. Savest je je smo jedna izmišljotina jevreja. Takva mitologija i iracionalnost su dezorijentisali umove ljudi koji su izgubili svaki kriterijum prosuđivanja i njma se lako moglo manipulisati, naročito dobro organizovanom propagandom.
Da bi bila uspešna, smatrao je Hitler, propaganda mora biti usmerena na emocije. Mase ne mogu pokrenuti naučne ideje niti apstraktno mišljenje već primitivna osećanje, snaga, teror i disciplina. Propaganda se mora svesti na jednostavne parole koje se stalno ponavljaju i koncentrisane su samo na jednog neprijatelja. Mase se pokreću izgovorenim
4
a ne napisanim rečima, burom uzavrelih strasti koje kuljaju iz govornika, « koje kao udarci čekića otvaraju vrata koja vode u srce naroda ». Za to su idealni masovni skupovi u kojima se gubi individualnost; Hitlerovi vatreni govori, udari pesnica, izobličeno lice od besa usmerenog na Versajski sporazum, jevreje, marksizam i Vajmarsku republiku, u slušaocu izazivaju ushićenje koje jedino može da se poredi sa verskim preobraćanjem.
Totalitarizam
Totalitarizam je zajednički naziv za režime koji su u potpunosti težili da kontrolišu svest i ponašanje pojedinca u političkom, kulturnom i društvenom životu. Tridesetih godina su se odnosili na nacističku nemačku, fašističku Italiju i komunistički SSSR. I pored drevnih istočnjačkih despotija koje su takođe bile totalitarne, totalitarizam je proizvod XX veka. Takva sveobuhvatna totalna kontrola mogla je da se ostvari samo u eri moderne ideologije, tehnologije i birokratije. I nacistička i sovjetska totalitarna diktatura su uspostavile svoju vladavinu u ime naroda- nemačkog Volka i sovjetskog proletera.
Kult vođe
Oba ova vida totalitarizma iznedrila su kult vođe. Hitler se poistovećivao sa nemačkom nacijom, onaj koga je bog poslao da vodi naciju i naciji služi. Individualne slobode i volja su prepreka nacionalnom jedinstvu. I zato « Vlast Firera u potpunosti je sveobuhvatna...ona obuhvata sve članove nemačke zajednice...ona nije podložna nikakvoj proveri ili kontroli; ona nije ograničena nikakvim individualnim pravima; ona je najvažnija i nesputana ».
Iako marksizam ni u kome slučaju ne sadrži elemente kulta ličnosti, čak suprotno tome, Staljin je uspeo da ubrizga ovu ideju u marksizam i učini da postane Vođa, Otac, Učitelj i nepogrešivi otac proleterijata koji vodi u slobodu i komunizam. Za razliku od nacizma koji je bio prihvaćen od većine naroda u nemačkoj, marksizam nije bio prihvaćen jer je unešen u jednu zaostalu i pri tome ogromnu zemlju kao što je rusija. Svoj uticaj je proširio i održao odlučnošću nekolicine u vrhu Komunističke partije. Kao što je Hitler posle demokratskog i parlamentarnog dolaska na vlast ukinuo svaku demokratiju, sovjetska država od samog proglašenja SSSR 1917. godine u potpunosti zapostavlja logiku demokratije. Političko ustrojstvo novonastale sovjetske države institucionalno nije bilo u mogućnosti da distribuira moć, već sasvim suprotno nužno je vodilo koncentraciji neograničene moći uz podršku tajne policije. Kada se tome, o oba slučaja i Staljina i 5
Hitlera, uzmu u obzir i psihološka struktura ličnosti, ispunjeni su svi preduslovi za totalitarni represivni sistem i nastajanje kulta vođe.
Ideologije fašizma, nacizma i komunizma predstavljaju jednu višu i ekskluzivnu istinu zasnovanu na zakonima istorijskog razvitka, naučnosti i sa vizijim bolje i jedino moguće budućnosti. Ona stvara vernike koji veruju da učestvuju u stvaranju jedne velike stvari- borbi protiv zla, za bolju budućnost. Ideologije tako postaju pseudoreligije, dela vođe su sveto pismo a same vođe nepogrešivi vrhovni sveštenici.
6

socijalizam- komunizam


1. socijalizam- komunizam
Ako je liberalizam za centralnu ideju imao slobodu, socijalizam je imao jednakost. Iako njegove korene možemo tražiti još u Platonovoj Državi ili delima socijalista utopista ( T. Mor, T. Kampanela), socijalizam nije postao politička doktrina do ranog XIX veka. Vezuje se sa rastućom industrijskom radničkom klasom u procesu rane industrijalizacije zapadne Evrope. Bio je stihijske, utopijske i revolucionarne prirode jer nije imao nikakvo teorijsko ili naučno utemeljenje ( Ludistički pokret, Čartistički pokret u drugoj polovini XVIII veka). Marksovo učenje koje je on sam doživljavao kao naučni socijalizam, predstavljao je prvu značajnu alternativu liberalnom racionalizmu koji je dominirao zapadnom kulturom. Deliujući u prvoj polovini XIX veka, kada je radnička klasa bila već jasno izdiferencirana klasa sa svojim društvenim položajem, intresima i vrednostima koji su činili njeno društveno biće i posebnost, Marx i Engels su na naučnoj osnovi uobličili ove intrese radničke klase i tako dali političku snagu i organizaciju radničkom pokretu koji od tada pa do danas predstavlja značajnu političku snagu na svetskoj političkoj sceni.Marks je živeo u vreme kada je radnička klasa živela i radila u veoma teškim uslovima bez osnovnih ljudskih i radnih prava. Kao filozof po vokaciji, Marks je takav položaj nazvao otuđenjem ili alijenacijom čoveka od svoje suštine i ljudske prirode. Tragajući za korenima ovog otuđenja on se spustio u samu bit društvene reprodukcije, a to je proces rada. Jednostavni elementi tako shvaćenog procesa rada su:
1. delatnost sa svrhom
2. predmet rada
3. sredstvo rada
4. proizvod rada
Ali ovi jednostavni elementi rada su prisutni u svim konkretnim društvima i nose mogućnost otuđenja. U kapitalističkom načinu proizvodnje ovi jednostavni elementi su razdvojeni.
1. Delatnost sa svrhom. Ne proizvodi se za zadovoljavanje ličnih potreba već se kao svrha rada postavlja stvaranje vrednosti,odnosno viška vrednosti tj. profita.
2. Predmet rada. Spoljašnja priroda kojoj čovek samo menja formu,preoblikuje je , javlja se samo kao puki materijal,čovek uzima prirodu kao sirovinu za proizvodnju i podređuje čitav objektivni svet zamahu i redu proizvodnje.
1
3. Sredstva rada. Ona su odvojena od proizvođača i njima upravljaju.Čovek je samo pridodatak mašini i prati tempo rada koji ona diktira-a ona ubija svaku stvaralačku inicijativu i imaginaciju.Mašina koristi čoveka umesto da on koristi nju.
4. Proizvod rada. On ne pripada radniku,radnik na kraju radnog procesa ne može da stane pred proizvod i da kaže , ovo pripada meni. Radnik svoje potrebe zadovoljava kroz nadnicu kao cenu rdne snage a ne cenu svoga utrošenog rada.
Sa filozofskih osnova otuđenja u procesu rada, Marks je izvršio kritiku političke ekonomije klasičnih liberalnih ekonomista Adama Smita i Davida Rikarda razvivši teoriju viška vrednosti. Višak vrednosti, profit nastaje klasnom eksploatacijom u onom delu dana, viška radnog vremena u kome kapitalista ne plaća radnika za njegov rad. Osnovi izvor klasne eksploatacije je privatna svojina nad sredstvima za proizvodnju. Tu je uočio dve klase, radničku i buržoasku kao klase sa dijametralno suprotnim intresima iz čega izvodi i treći nivo svoga učenja, teoriju klasne borbe. Iz teorije klasne borbe, kao razrešenje sukoba intresa dve klase on izvodi teoriju socijalističke revolucije.
Osnovni smisao Marksovog naučnog socijalizma je sadržan u čuvenim Tezama o Fojerbahu, naročito u onoj da su »filozofi do sada samo različito tumačili svet, a stvar je u tome da se on izmeni«. Kao mislilac pokreta Marx je aktivno učestvovao u političkom ujedinjavanju i profilisanju radničkog pokreta kao snage koja će se u danačnjem političkom žargonu nazivati »levica«. Od kongresa ujedinjenja Komunističke partije 1847 godine za koju je i napisao Manifest !848, Prve internacionale 1864 g., Pariske komune1871 g. sindikalnih pokreta i brojnih radničkih protesta, Marx je bio svestan da samo revolucionarnom praksom, stalnom klasnom borbom proleterijat može da se izbori za svoje intrese kao što je osmočasovni radni dan, socijalno, zdravstveno osiguranje, godišnji odmor, pravo na rad isl. To je takozvana dijalektika pokreta i cilja kao i dijalektika starog i novog. Raskid sa starim kapitalističkim sistemom koji karakteriše robna proizvodnja, industrijalizam, raspodela prema radu i sposobnostima isl. i prelazak na novi komunistički sistem trajaće onoliko kolliko je potrebno da se izmene i ljudi i okolnosti koje dovode do otuđenja. Taj prelazni period se nazivao socijalizam. U njemu, komunisti kao najsvesniji deo radničke klase treba da pripreme i omoguće odumiranje države tj izjednače državu i društvo. Druga faza, komunizam, kao asocijacija slobodno udruženih proizvođača u kojoj svako radi prema sposobnostima i uzima prema potrebama, podrazumeva izgradnju radikalno novih potreba čoveka koje nisu
2
prvenstveno materijalne već duhovne; čovek čoveku predstavlja najviši cilj a ne sredstvo za ostvarivanje ličnih egoističkih ciljeva.
Nakon Oktobarske revolucije u Rusiji dolazi do formiranja prve socijalističke- komunističke države u svetu. Nakon Drugog svetskog rata nastaju na tlu evrope nove komunističke države koje je oslobodio SSSR kao na primer Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Bugarska, Rumunija, Albanija, zatim 1949 nakon revolucije Kina, Severna Koreja, Kuba isl. Socijalizam kao svetski proces je činio trećinu čovečanstva. To je trajalo do 1989 i pada Berlinskog zida koji je simbolično predstavljao i kraj socijalističkog bloka.
Ova Odiseja jednog dela čovečanstva, koju neki nazivaju i socijalni inženjering ili utopijski eksperiment, pokazao je samo da je centralna kategorija u društvu moć, onako kako su to formulisali teoretičari liberalnog poretka. Polazeći od moći kao centralne kategorije ceo politički sistem podele vlasti liberalnih država omogućio je spregu i kontrolu moći i na taj način umanjio šanse da se ta moć otuđi naspram naroda. Rečju, logika demokratije kao civilizacijska tvorevina sa svim svojim slabostima jedini je efikasan sistem kontrole moći u ljudskom društvu. Nasuprot liberalizmu, komunizam je kao centralni kategoriju uzimao klasu, i to radničku klasu kojoj je pripisao ulogu mesije čovečanstva. Umesto da oslobodi svoj narod, komunistička birokratija u SSSR-u i drugim komunističkim državama otuđila je moć u odnosu na narod i shodno svojim intresima, a bez institucionalne organizacije koja može efikasno da kontroliše tu moć i još sa kultom ličnosti nepogrešivog vođe (Staljin, Mao Cedung, Enver Hodža, Nikolai Čaušesku, Tito isl.) , preraslu u najveću diktaturu i totalitarizam ravan fašističkim režimima u Italiji i Nemačkoj. Kraj socijalizma kao političkog sistema nikako ne znači i kraj socijalističkih ideja, ideja jednakosti koje će u drugim pojavnim i organizacionim formama, kroz levo orijentisane partije i pokrete, postojati verovatno koliko i samo čovečanstvo.
3

Religija


21. RELIGIJA
Religija je tvrdo čekanje onoga čemu se nadamo i dokazivanje onoga što ne vidimo.
(Apostol Pavle)
Religioznom čoveku sigurno nije lako da jednostavno odgovori na pitanje u šta veruje, ali bi najverovatnije rekao da veruje u Boga. U tom slučaju, još teže bi mu bilo da kaže koji su njegovi atributi, njegov sadržaj, kako dokazuje njegovu egzistenciju. Taj problem je davno pokušao da reši i sam Toma Akvinski, kada je dokazivao egzistenciju Boga. U skladu sa učenjem da razum nije u sukobu sa dogmama vere, ovaj teolog–filozof zastupao je stav da je božije postojanje moguće dokazati na uslovno racionalan način, ne dedukcijom iz dogmata i kanona, već filozofskim posmatranjem i promišljanjem.
Postavlja se, dakle, iznova pitanje: „Šta je Bog?“ Prema etimološkom tumačenju korena ove reči, to je biće koje daje bogatstvo (etimološki, pojmovi Bog i bogatstvo su u korenskoj vezi; sanskritski bog – gospodar hleba), budući da se bogatstvo nekada moglo očekivati od apsolutnog bića, u koje se verovalo kao u svemoguće.
Današnje vreme je vreme velikih pitanja i nedoumica, ali nova „duhovna glad” i traženje smisla života u okruženju velikih promena ubrzano potiskuje epohu karakterističnu po apostasiji, begu ili otpadništvu od vere. Savremenici koji tumače našu epohu, čiji supstrat vide u „predominacija razuma”, postavljaju krucijalno pitanje: „Da li religijsko iskustvo obavezno znači i veru u Boga, te da li pojam (bezimenog) Boga još uvek postoji, ili su životno iskustvo na koje se on odnosi i vrhunska vrednost koju izražava – mrtvi? ” Drugim rečima, da li bi ljudi danas, umesto pitanja ,,Da li je Bog mrtav?”, trebalo da se upitaju ,,Da li je čovek mrtav?” (From, E. [1]).
Religija (lat. religere = povezivanje; povezivanje čoveka sa Bogom) podrazumeva verovanje u više, nevidljive sile i bića od kojih zavisi svet i zbivanja u njemu. Kroz religijsko verovanje, kako je to tumačeno u hrišćanstvu, uspostavlja se uzajamni odnos Boga i čoveka. Ovu reč, inače, prvi put upotrebljava Laktanacije, hrišćanski filozof iz 4. veka n. e., u smislu povezivanja čoveka sa prirodom, drugim bićima i Bogom.
Religija podrazumeva zbirku stavova o Bogu, promisli, besmrtnosti, anđelima i srodnim temama. Religija je, dakle, duhovna veza između Boga i čoveka. Svaka religija obuhvata i određene oblike verskih zajednica, određene obrede, ritualne radnje koje se obavljaju na posvećenim mestima i verske institucije (crkve, džamije, sinagoge, hramove...).
Generalno, može se reći da je religija jedan od načina individualnog samoodređenja, pojedinačne egzistencije u prirodnom i društvenom okruženju. Ona je sistem verovanja, ubeđenja i vrednosti kojim individua definiše svoju egzistenciju u svetu. Ovaj sistem verovanja uslovljen je istorijskim, saznajnim i kulturnim kontekstom u kojem individua egzistira i svet doživljava shodno ljudskoj prirodi – emocionalno i racionalno. Religija jeste univerzalna društvena pojava, što ne znači i da je prihvaćena od svih članova nekog društva. Takođe, ona nije jedinstvena ni po formi, ni po sadržaju, ni po funkciji.
Prilikom pokušaja definisanja pojma religije, određivanja njenog razvojnog puta (pitanje nužnosti i univerzalnosti razvojnog puta religije od animizma, totemizma do monoteizma) i traženjima odgovora na pitanje zašto religijska verovanja zauzimaju tako značajno mesto u kulturi svih društava, nailazimo na različite teorijske perspektive. Prema redukcionističkim, tj. pozitivističkim tumačenjima, religija je istorijska pojava; može se objasniti uzročno-posledičnim vezama, ima
1
svoj početak i kraj, koji se uglavnom vezuje za razvoj nauke i mogućnost racionalnog objašnjenja nepoznanica iz čovekovog prirodnog i društvenog okruženja. Ima i onih pristupa koji smatraju da religija nije fenomen sličan drugim društvenim pojavama (koje proučava sociologija), te da je religija izvan dometa naučnog/sociološkog objašnjenja, budući da zalazi u sferu ličnog doživljaja sveta, zasnovanog na nečemu što je sveto, neupitno i večno.
Prema sociološkim teorijama, religija je stvar grupacije ili društva i individualna religioznost potiče iz društvenih izvora. Psihologističke teorije vide religiju kao produkt individualne prirode, jer ona nastaje iz izvora unutar pojedinca: u ljudskom razumu, kao pokušaj objašnjenja sveta prirodnih i društvenih pojava, ili kao sklop emocionalnih doživljaja. Tumačenje religije Maksa Vebera u kontekstu je ukupne racionalizacije stvarnosti od strane čoveka: religija je, u suštini, odgovor na besmisao ljudskog života i nastojanje da se smisleno uređena stvarnost prihvati. Veberov pristup religiji je psihološki, ali on pronalazi i intelektualnu i emocionalnu osnovu religije i u toj meri je vezuje sa realnim društvenim činiocima. On smatra da ljudskim akcijama upravljaju značenja i simboli koje je čovjek usvojio. Pojedinac svoje ponašanje usaglašava sa svojim shvatanjem sveta, iz kojeg izvodi značenja, ciljeve i motive. Religija često znatno determiniše shvatanje sveta. Na taj način, ona može da utiče na obrazovanje i ekonomiju.
Protestantska etika i duh kapitalizma
U svom poznatom delu Protestantska etika i duh kapitalizma Veber traga za suštinom kapitalizma, polazeći od poznate maksime Bendžamina Frenklina –„Zapamti da je vreme novac”. Ova maksima odražava duh kapitalizma, navodi Veber, koji je, širom sveta, determinisan religijom. On nalazi da je kalvinizam (razvio se u zapadnoj Evropi u 18. veku), ili ideja „naći sebe u dužnosti ili pozivu”, vezan za protestantsku etiku. Gotovo fanatično se posvetiti pozivu znači steći milost božiju, a zarađivanje novca je mera posvećenosti pozivu. Protestantska crkva propovedala je štednju i odricanje. Veber tvrdi da je asketski protestantizam znatno uticao na razvitak duha kapitalizma [2].
Marksističko tumačenje religije svodi se na njenu kritiku, zasnovanu na poznatoj Marksovoj ideji da „čovek stvara religiju”, a ne da „religija stvara čoveka”. Drugim rečima, religija je samosvest čoveka koji ili još nije našao sebe, ili je sebe ponovo izgubio. Čovek je deo sveta, društva, države. Ta država, to društvo stvaraju religiju, kao obrnutu sliku svesti o svetu, zato što oni jesu izokrenuti svet.
Teorije o religiji tumače njen nastanak na tri načina: 1) religija je izum jedne grupe ljudi (obično vladajuće odnosno privilegovane), kao sredstvo zaštite privilegija iste te grupe; 2) religija je samo ljudska sklonost ka sujeverju proizašla iz nedovoljnog poznavanja prave prirode stvari; 3) religija je trajna egzistencijalna karakteristika ljudskog bića (homo religiosus).
Razvoj religije
Ogist Kont je svoju evolucionu šemu razvoja ljudske misli, koju je smatrao ključnim elementom razvoja društva, primenio i na objašnjenje religije. Njegov je poznati aksiom o tri perioda intelektualnog razvoja čovečanstva: teološkom, metafizičkom i pozitivističkom. U prvom, teološkom periodu, misli i ideje o prirodnoj i društvenoj stvarnosti religijske su prirode. Metafizički period je prelazna faza između teološkog i pozitivističkog perioda, a ovaj poslednji, pozitivistički period predstavlja savremenu naučnu misao. Kont smatra da u teološkom periodu prirodne pojave imaju sopstveni život i ličnost, poput ljudskih bića. Prirodne pojave objašnjavaju se i shvataju upoređivanjem s ljudskim ponašanjem: smatra se da one imaju svoju volju i da delaju s namerom. Teološki period Kont deli na tri potperioda – fetišizam, politeizam i 2
monoteizam. U fetišističkom periodu ljudska bića, čak i beživotni predmeti, prožeti su životom i duhom. Politeizam donosi verovanje da beživotne stvari nisu prožete unutrašnjim životom ili duhom, ali su podložne spoljnom dejstvu volje natprirodne sile. To je period u kojem je predmet obožavanja i molitvi hram bogova i boginja koji imaju moć da utiču na svet i na ljudska bića. U tom periodu dolazi do pojave sveštenstva, čija je uloga posredovanje između čoveka i bogova. U monoteističkoj fazi javljaju se velike svetske religije i posebne verske organizacije kao što je crkva.
Nakon monoteističke faze, ljudska misao prolazi kroz prelaznu metafizičku fazu, u kojoj duhovi i božanstva ustupaju mesto apstraktnijim pojmovima opštih načela ili sila koje vladaju stvarnošću. Oni bivaju zamenjeni naučnom misli pozitivističkog perioda, koja nastoji da stvarnost objasni posredstvom zakona uzroka i posledice i generalizacija [3].
Oslonimo li se na arheološke dokaze koji datiraju još iz doba neolita, može se reći da je religija ubuhvatala razne kultove i rituale podržavane u okvirima ranih seoskih zemljoradničkih zajednica na području Evrope, u razdoblju između 7000. i 3000. godina pr. n. e. U nižoj fazi politeizma (prirodne religije) bogovi su bili personifikacija prirodnih sila. Animizam, naturizam i totemizam spadaju u najranije religijske oblike. Religija u obliku animizma nastala je iz nasušne ljudske potrebe da razume život i smrt, snove i vizije. Animizam označava verovanje u duhove i traganje za odgovorom šta čini razliku između živog i mrtvog tela, koji su to ljudski oblici koji se pojavljuju u snovima i vizijama. Otuda i nastaje verovanje u egzistenciju duše, kao duha koji privremeno napušta telo u toku snova i vizija, a trajno u smrti. Naturizam implicira verovanje da prirodne sile imaju nadnaravnu moć. Naturizam je izrastao iz čovekovog personifikovanja prirode i njegog uticaja na sva čovekova čula. Priroda sadrži iznenađenje, strah, divote i čudesa (kao što su vulkani, gromovi i munje). Ispunjen strahopoštovanjem pred moći i čudom prirode, čovek je u najranija vremena pretvorio apstraktne sile u realne. Snaga vetra postala je duh vetra, moć sunca postala je duh sunca. Dok animizam traži poreklo religije u čovekovim intelektualnim potrebama, naturizam je traži u njegovim emocionalnim potrebama. Totemizam podrazumeva verovanje da svaki narod potiče od nekog zajedničkog pretka koji ih štiti. Zasniva se na verovanju u totem, odnosno predstavu biljke ili životinje.
.
Kipovi na Uskršnjim ostrvima predstavljaju simbole utoriteta i moći.
U toku istorije čovečanstva religija se javljala u mnogobrojnim i veoma različitim oblicima. Sve oblike religije možemo podeliti u dva osnovna oblika: monoteizam i politeizam. Politeističke religije (grč. poli = više; mnogo i theos = bog) predstavljaju razvijeniji oblik animizma i totemizma, a karakteriše ih verovanje u više bogova, odnosno različita božanstva koja vladaju pojedinim sektorima prirode i ljudskog delovanja. Politeizam je tipičan za stare, prirodne, paganske religije, koje su više ritualne i obredne nego teorijske; one uglavnom ne teže širenju. Najznačajnije stare politeističke religije su egipatska, starogrčka (dvanaest bogova Olimpa koji su
3
antropomorfni, odnosno javlja se u ljudskom obliku; svaki bog upravlja određenom sferom društva) i rimska.
Egipatsko božanstvo
Monoteističke religije (grč. monos = jedan; theos = bog) karakteriše obožavanje jednog boga (hrišćanstvo, islam, budizma, judeizam). Dok su politeističke religije mahom narodne religije, monoteističke religije su nadnacionalne i univerzalne (izuzetak je jevrejska religija); ne ograničavaju se na jedan klan, pleme, narod ili državu. Monoteističke religije nastajale su u periodu od 6. veka pr. n. e. do 7. veka n. e. Odlikuje ih: rasprostranjenost širom sveta; imaju svoje osnivače (Hrist, Buda, Muhamed, Mojsije); one su sotorološke, odnosno spasilačke, što znači da uče o spasenju posle smrti; traže spasenja u postuhumnom životu; svetu predstoji apokalipsa posle koje sledi tzv. strašni sud.
Komponente i funkcije religije
U osnovne komponente religije spada: a) učenje kao dogma i verske knjige (Biblija, Kuran, Talmud, Vede i Upanišade); b) religijsko iskustvo, kao lični doživljaj vere, predanost, poniznost, ushićenje; c) obred, kao delatna strana religije (krštenje, venčanje, liturgija, litije); d) vrednosti, kao ideali i krajnji ciljevi (očišćenje od greha, nirvana); e) norme, kao praktična uputstva za delovanje (10 zapovesti); f) crkvena organizacija; g) verske ličnosti (proroci: Isus, Muhamed, Mojsije, Buda).
Osnovne komponente religije sadržane su u njenim osnovnim funkcijama:
– saznajnoj (objašnjenje nastanka sveta i društva; knjiga O postanju);
– kompenzatorskoj (naknada za sve uskraćenosti u ovom svetu);
– komunikativnoj (povezivanje vernika međusobno i sa bogom; molitva);
– regulativnoj (reguliše odnose u društvu preko sistema vrednosti i normi ponašanja);
– integrativnoj (povezuje članove zajednice, naročito u periodima krize, rata);
– emocionalnoj (daje sigurnost i duševni mir);
– legitimacijskoj (opravdava društveni poredak);
– funkciji identifikacije (pruža identifikaciju sa grupom, sektom ili čitavom nacijom).
Religija i emocije (B. Malinovski)
Osnovne ideje o religiji B. Malinovski zasniva na svom neposrednom iskustvu i istraživanjima na Malinezijskom ostrvu Trobrijan. On nalazi da su koreni religije u nepredvidivosti, brigama svakodnevnog života, neizvesnostima i emocionalnoj napetosti, čije popuštanje omogućava religija. Religija uključuje verovanje u proviđenje (verovanje u postojanje sila naklonjenih čoveku, koje mu pomažu u življenju), kao i verovanje u besmrtnost (koje je nužno za duhovnu stabilnost i održavanje društvene stabilnosti). Verski rituali predstavljaju sredstvo za razrešenje napetosti i obično su prisutni u važnim životnim 4
situacijama (rođenje deteta, prelazak u punoletstvo, venčanja i sahrane). Prema Malinovskom, sveopšti i ubedljivo najznačajniji izvor emocionalne napetosti jeste – smrt [4].
Društveno-integrativna funkcija religije (Redklif-Braun)
Redklif-Braun smatra da su religijska verovanja najvećim delom greška i obmana, iako ona simbolički izražavaju osećanja neophodna za stabilnost i opstanak društva. Stoga se ne treba baviti poreklom, već društvenim funkcijama religije, odnosno, njenim doprinosom uspostavljanju i održavanju društvenog reda. On prihvata mogućnost da je svaka religija značajan, pa čak i bitan deo društvene mašinerije, poput moralnosti i zakona, kao i deo složenog sistema koji ljudskim bićima omogućava da žive zajedno, u sređenim društvenim odnosima [5].
Religija i smisao (K. Gerc)
Gercovo tumačenje porekla religije odnosi se na aspekt smisla čovekove egzistencije i svih ljudskih iskustava koja prete da svet učine besmislenim i haotičnim. Prema K. Gercu, ta iskustva su zbunjenost, patnja i zlo. Zbunjenost je posledica neobičnih i dramatičnih dešavanja, a religijska uverenja ta dešavanja, bar potencijalno, čine objašnjivim. U ova iskustva on svrstava smrt, snove i prirodne katastrofe. Religijska reakcija na zbunjenost je prvenstveno intelektualna, dok je reakcija na patnju najviše emocionalna. Problem religije nije u tome da se patnja izbegne, već kako da se takvo stanje prihvati i učini podnošljivim [6].
Religija i društvo (K. Marks)
Karl Marks je govorio o poreklu i funkcijama religije u kontekstu opšte teorije otuđenja u klasnim društvima, gde čovekov pogled na svet ne odgovara stvarnosti. Ono što je proizvod ljudi ne vidi se kao takvo, već kao proizvod spoljnih sila. U početku se taj odraz odnosio na prirodne sile, ali su nastankom klasne podele natprirodna svojstva pripisana društvenim silama. Hrišćani veruju da je ,,Bog stvorio čoveka po svom liku”, dok je u stvarnosti “čovek stvorio Boga po svom liku”. Čovekove moći i sposobnosti prenete su na Boga koji dobi-ja privid svemoćnog i savršenog bića. Religija je, dakle, ,,obrnuta svest o svetu”, jer je ona proizvod obrnutog sveta; ona je ,,opšta osnova za utehu” i ,,opijum za narod”. Ovom tvrdnjom se religiji pridaje ideološka suština.
Ukidanje religije kao nestvarne sreće ljudi potrebno je radi ostvarenja njihove stvarne sreće. Zahtev za napuštanje iluzija o njoj, u stvari je zahtev za izlaskom iz stanja kojem su potrebne iluzije. Kritika religije je, stoga, začetak kritike ,,doline jada, čiji je religija oreol”. Najzad, religija, po Marksu, mora da bude ukinuta kao nestvarni oblik sreće ljudi, kako bi oni mogli da ostvare pravu sreću. No, pošto je religija proizvod društvenih okolnosti, jedini način da se ona ukine jeste ukidanje takvih društvenih okolnosti. [7]
Verske organizacije
Verska organizacija, crkva, obuhvata veliku, formalnu organizaciju s hijerarhijom službenika. Ona ima sva prava i monopol na versku istinu i, teorijski, služi svim članovima društva. Sveštenstvo se regrutuje iz svih društvenih slojeva, ali su u praksi pripadnici višeg statusa obično mnogo češće zastupljeni u njenim zajednicama. Crkva se identifikuje s državom i integrisana je u društvenu i ekonomsku strukturu društva. Rimokatolička crkva je, na primer, u srednjem veku 5
imala važnu društvenu, političku i obrazovnu funkciju. Crkva obično prihvata norme i vrednosti država i često se smatra čuvarem ustaljenog društvenog poretka. Ona često ljubomorno čuva svoj monopol na versku istinu. Pripadnost crkvi stiče se rođenjem.
Hram Svetog Save u Beogradu
Denominacija (lat. denominatio = imenovanje, naimenovanje; promena) obuhvata nove verske zajednice ili ogranke zvaničnih religijskih organizacije (na primer, ogranak anglikanske, protestantske ili islamske crkve – ,,tržište religijskih učenja”). Članstvo u denominacijama potiče iz svih slojeva društva i temelji se na dobrovoljnosti. Denominacije obično prihvataju norme i vrednosti društva, premda mogu nametati neka ograničenja svojim članovima. Većina denominacija ima hijerarhiju plaćenih službenika, a postoji tendencija da propovednici budu laici. Denominacije su tipične za religijske organizacije u SAD, gdje ne postoji etablirana crkva (anglikanska crkva u Engleskoj danas više liči na denominaciju nego na crkvu).
Sekularizacija
Prvo značenje pojma sekularizacije (lat. saecularis = svetovni) podrazumeva nestajanje religije. U okviru tog značenja, ranije prihvatani religijski simboli, učenja i institucije gube svoj ugled i značaj i krajnji rezultat je društvo bez religije.
Prema drugom tumačenju, sekularizacija je proces prilagođavanja ,,ovom svetu”, i ukazuje na promenu pravca – od natprirodnog prema potrebama ovog života i rešavanju problema koje on postavlja.
Treće značenje sekularizacije može da bude i odvajanje društva od religije. Religija se povlači u sopstvene okvire, postaje pitanje ličnog života, poprima izrazit unutrašnji karakter i, osim na sebe, ne utiče više ni na jedan vid društvenog života.
Kao četvrto značenje sekularizacije uzima se mogućnost menjanja religijskih uverenja i institucija u nereligijske. To podrazumeva činjenicu da spoznaja, ponašanje i institucije za koje se nekad smatralo da su izraz božanske moći postaju pojave koje stvara čovek i on preuzima odgovornost za njih, pa se govori o nekoj vrsti antropologizovane religije.
Peto značenje ovog pojma odnosi se na obesvećivanje sveta. Svet gubi karakter svetosti jer čovek i priroda postaju predmet racionalnog uzročno-posledičnog objašnjenja i funkcionisanja, pri čemu nema mesta za natprirodno.
Najzad, sekularizacija može da znači i jednostavno prelaženje od ,,svetog” ka ,,svetovnom” društvu, u smislu napuštanja privrženosti tradicionalnim vrednostima i veroispovednoj praksi, prihvatanju promena i zasnivanju svih odluka i delanja na racionalnoj osnovi i praktičnim ciljevima.
6
Sekularizacija ili put od svetog ka svetovnom započet reformacijom koja je, uspostavljanjem direktnog odnosa vernika i boga, crkvu potisnula iz javnog života i omogućila da se tanka nit i veza sa religijom vremenom pokida, pod uticajem naglog razvoja industrijskog društva i materijalnog blagostanja. Drugi momenat koji je doprineo ,,raščaravanju” sveta je i samo posvetovljenje masivne crkvene organizacije i institucionalna specijalizacija religije. Crkva je postala politička i finansijska organizacija; na taj način, napustila je domen svetog. Treći momenat je veliki razvoj nauke, tehnike i racionalizacije svakodnevnog života, porast obrazovanja i visokoobrazovanih ljudi, individualizam i zaokupljenost sopstvenim hedonizmom.
Sekte i verski pokreti
Danas je religija (,,religizacija”) postala fundamentalan globalni proces, koji karakteriše i eksplozija mnoštva sekti, kultova i fetišizma. Istinska ili otkrivena religija, kako je nemački filozof Hegel definisao hrišćanstvo, danas se nalazi, naizgled paradoksalno, na udaru dve oprečne vizije sveta – ateizma i (post)modernog teizma.
Sekte predstavljaju verske organizacije koje nastaju odvajanjem od zvaničnih crkvi, zbog neslaganja oko verskog učenja, odnosa prema svetovnim vrednostima i institucijama (lat. secta = pravac kretanja; manja grupa koja se odvojila od vladajuće crkve). Za razliku od crkve kojoj pripadamo rođenjem, sekte su dobrovoljne organizacije koje teže unutrašnjem savršenstvu i uspostavljanju neposrednih ličnih odnosa između njenih članova. Iako ih zvanična crkva žigoše kao otpadnike od istinskog hrišćanstva, sekte se često dosledno drže ideala i učenja iz jevanđelja i ranog hrišćanstva (na primer, adventisti insistiraju na onom delu učenja koji se odnosi na adventus – ponovni dolazak Hristov i strašni sud – Apokalipsu).
Članstvo u sekti ostvaruje se na osnovu ličnih osobina, poznavanja i prihvatanja učenja sekte i često je praćeno preobraćanjem vernika. Sekte su zatvorene organizacije i nemaju kontakte sa širim društvom, a pogotovo ne sa crkvom koja u tom društvu ima prevlast. S obzirom na uverenja, ciljeve i principe organizacije, nailazimo na sledeće tipove sekti:
– preobratiteljske sekte – ističu značaj evangelizma i preobraćanja ljudi u smislu prihvatanja ideala sekte posredstvom religijskog buđenja; sekta nastoji da izazove ,,promenu u srcu” i da na taj način doprinosi stvaranju boljeg sveta (vojska spasa i razni pentekostalni pokreti);
– revolucionarne ili adventističke sekte – veruju u skoru, ili bar ne suviše daleku propast, kao i promenu sadašnjeg sveta i društvenog poretka koji će se dogoditi kod drugog Hristovog dolaska (adventisti sedmog dana, hrista-delfijci i Jehovini svedoci);
– introverzionističke sekte – usmerene na zajednicu vernika koja predstavlja osnovnu mogućnost za ostvarenje spasenja; ove sekte se obično izdvajaju iz društva i uspostavljaju sopstvene zajednice (stvaraju posebna naselja u delovima Severne i Južne Amerike; huteriti i amiši);
– manipulatorske ili gnostičke sekte – ističu značaj unutrašnje spoznaje; ona omogućava članovima ili njenim sledbenicima da ostvare ne samo duhovne nego i druge značajne ciljeve u ovom životu (hrišćanska nauka, sajentologija);
– taumaturgijske sekte – zasnivaju se na verovanju u sposobnost činjenja čuda (lečenje bolesti, rešavanje problema, prevazilađenje teškoća); nastaju oko medija, vračeva, verskih iscelitelja ili čudotvoraca (spiritualizam);
7
– reformističke sekte – posvećene su činjenju dobrih dela i ublažavanju društvenih problema (kvekeri);
– utopističke sekte – osnivaju naselja ili zajednice, obično komunističkog usmerenja, s ciljem da predstavljaju model društvenih promena, obnove i stvaranja novog svetskog poretka, zasnovanog na religijskim i moralnim vrednostima (onejidska zajednica i prve Bruderhof grupacije).
Novi religijski ,,pokreti” iz 60-tih godina 20. veka (Munovci, New Age, Božja deca, Hristovi učenici, Misija božanske svetlosti, Sajentolozi, Rastafarijanski pokret, Transcendentalna meditacija i mnogi drugi) izazivaju polemike zbog načina na koji primaju nove članove, stila života, kao i zbog i prihvatanja onih vrednosti koje su najčešće u direktnom sukobu sa vrednostima njihovog društvenog okruženja.
L i t e r a t u r a
[1] From. E. (2000), Bićete kao bogovi, Beograd: CLIO.
[2] Veber, M. (1997), Sociologija religije I (Protestantska etika i duh kapitalizma), Novi Sad: Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića.
[3] Kont, O. (1989), Kurs pozitivne filozofije, Nikšić: Univerzitetska riječ.
[4] Malinovski, B. (1971), Magija, nauka, religija, Beograd: Prosveta.
[5] Radcliffe-Brown, A. R. (1945), Religion and Society, u: Structure and Function in Primitive Society, London: Cohen & West, Ltd.
[6] Kliford, G. (1971), Religija kao kulturni sistem, Beograd: Kultura.
[7] Marks, K. (1976), O religiji, Beograd: Mladost.
[8] Hamilton, M. (2003), Sociologija religije, Beograd: CLIO
[9] Dirkem, E. (1982), Elementarni oblici religijskog života, Beograd: Prosveta.
[10] Đurđević-Stojković, B. (2005), Verske sekte, Beograd: Narodna knjiga.
[11] Fiamengo, A. (1966), Saint-Simon i Auguste Comte, Zagreb: Narodne novine.
8