среда, 22. јун 2011.

Trziste i promene


Fakultet za menadzment
1. TRŽIŠTE I PROMENE
1.1. Priroda promena
Čovekova istorija je istorija kontinuiranih promena u kojima se u jednom uzajamnom dijalektičkom odnosu menjaju i okolnosti i ljudi. Ono što se razlikovalo kod promena u toku istorije je tempo, obim i dubina tih promena. U početku su promene bile spore po tempu, a po obimu i dubini ograničene. Moderno društvo je konglomerat promena i njihovih posledica u zadnih 500 godina u momentu kada je kritična masa nagomilanih promena stvorila dovoljno ubrzanje za dubok prodor u samu bit društva. Odlučujuću snagu promenama da učine dovoljno dubok prodor u samu bit društva dao je nagli tehnološki razvoj. U osnovi industrijske revolucije bilo je gotovo čudesno poboljšanje sredstava za proizvodnju koje je bilo praćeno katastrofalnim izmeštanjem i promenom života običnih ljudi. Stvaranje gradova, organizacija vlasti, država, odvajanje ljudi od zemlje i td. što je već dobro poznato. Promene u dvadesetom veku, a posebno u drugoj polovini pa sve do danas, stavile su čoveka pred svršen čin. Tehnološki potencijal i naučna dostignuća u tržišnoj cilvilizaciji stvorili su paradigmu "no speed limit" i dali promenama religiozni značaj. To je sasvim normalno za liberalnu, a posebno neoliberalnu filozofiju koja je potpuno zakazala u shvatanju problema promena. Kao u svakoj religiji i u ovoj religiji promena, važna je samo vera. Argumenti se na traže i ne trebaju jer se društvena zbivanja prosuđuju samo sa ekonomskog stanovišta. Razlog tome je grubi utilitarizam združen sa nekritičkom verom u tobožnje samoozdravljujuće snage nesvesnog rasta pod dirigentskom palicom tržišta. Čovek je do krajnjih granica sveden na ekonomsku životinju što u potpunosti odgovara socijal- darvinističkoj orijentaciji liberalne filozofije. Promene su prihvaćene u svoj svojoj fatalnosti kao sudbina kojoj se ne može stati na put i da bi se umilostivila treba joj prinositi žrtve- čovekovu sreću. Promene nisu ni poželjne ni nepoželjne, one su prirodne i normalne. Ali promene imaju svoj pravac i svoju brzinu. Karakter promena u modernom društvu uglavnom je proizašao iz izdvajanja posebnih nauka iz filozofije i spoja nauke i tehnike u funkciji reprodukcije materijalnog života.
Pravac promenama dalo je industrijsko društvo i kapitalizam kao društveni odnos tj. liberalna ideologija koja je promene usmerila i vezala u najvećoj meri za tržište. Brzinu promenama daje upravo tržište. Tu nastaje onaj momenat vere u liberalnoj filozofiji; verovanje da će tržište najbolje za čoveka, prirodu i društvo uopšte upravljati pravcem i brzinom promena. Nikakvo svesno usmeravanje ili uplitanje organizovanog društva odnosno države neće to bolje učiniti od tržišta. 1
Fakultet za menadzment
Liberalno verovanje u spontani poredak zanemaruje ulogu države u ekonomskom životu. Ovde se otvara pitanje o upravljanju promenama i toleranciji pojedinca i društva na promene.
Upravljanje promenama podrazumeva upravljanje smerom i brzinom promena. Danas promene na globalnom svetskom nivou direktno utiču na nacionalne politike i ekonomije, preduzeća i pojedince. Ko upravlja tim promenama, ko ih usmerava i daje im ubrzanje? Jednim delom to čine spontane, nesvesne tržišne sile i sistem ponude i potražnje (sa svim svojim distorzijama) a sa druge strane to čine veoma organizovane i svesne sile u vidu globalnih svetskih institucija i centara moći. U prethodno već obrazloženom delu o odnosima na svetskom tržištu u uslovima deregulacije i slobodnog protoka novca,robe i ljudi, otuđenih centara moći, gubitak nacionalnog suvereniteta većine srednje i slabo razvijenih nacionalnih ekonomija ostavio je prostor samo za manje ili više uspešno prilagođavanje promenama ali ne za njihovo usmeravanje i upravljanje. Na nivou preduzeća i pojedinca to je još očiglednije. Promenama upravljaju samo oni koji imaju dovoljnu moć da to čine. Po sebi bi bilo razumljivo da bi upravljanje smerom i brzinom promena trebalo da omogući zaštitu dobrobiti zajednice s jedne strane i da omogući neprekidan tok reprodukcije s druge strane. Od brzine promena zavisi hoće li se zajednica i priroda uspeti prilagoditi promenama koje su vođene logikom profita i imperativom rasta, bez fatalne štete po svoju ljudsku, ekonomsku, fizičku i moralnu supstanciju. Na ovom mestu je nužan kompromis između ekonomije s jedne strane i zajednice s druge strane. U ovom kontekstu, kada je kompromis postao neophodan, zasnovan na nužnosti a ne na filantropiji koja je strana liberalnoj filozofiji, sagledavam CSR inicijativu Svetske Banke. Smer i intenzitet promena na globalnom nivou je uređen međunarodnim sporazumima i aktima koji imaju supremaciju nad nacionalnim zakonima a koji su nastali formalnim konsenzusom svih nacionalnih država a pod pritiskom najmoćnijih političkih, ekonomskih i vojnih sila u svetu. Do sada su promenama upravljali isključivo finansijski interesi bazirani na moći koja proističe iz njih, i da bi opstali u formi održivog rasta i održive konkurentnosti, moraju promene usmeriti prema interesima zajednice i rast učiniti održivim i izdrživim za zajednicu. To je moguće učiniti jer da se podsetimo, tržišna privreda nije postojala ni u jednom vremenu osim u našem.
Tolerancija na promene bi drugim rečima trebala da se okarakteriše kao prilagođavanje promenama. Na globalnom, nacionalnom i korporativnom nivou to jednostavno znači prihvatanje "vere". Potreban je religiozni zanos za prihvatanje tržišta kao sudbine, pokoriti mu se i služiti mu. Uspešnost na tržištu je imperativ i smisao postojanja nacionalnih država, korporacija i pojedinca i ne radi se o toleranciji prema tom fakticitetu već o nužnosi njegovog prihvatanja.
Kako stoji sa pojedincem, individualnom egzistencijom u uslovima takvog smera i intenziteta promena? Individua je gradivni elemenat društva i ako individua "pukne", pući će i društvo. Čovek je biološko biće i sa svim svojim psihofizičkim osobinama on biva bačen u brzake promena furije tržišta.
2
Fakultet za menadzment
Milenijumima se svet oko čoveka menjao usporeno i kako sami priznajemo u zadnjih 50-tak godina on se izmenuo više nego za poslednjih nekoliko milenijuma. U takvoj situaciji možemo postaviti pitanje da li je tolerancija na promene uopšte stvar racionalnog izbora i dobre/loše volje. Da li čovek psihički i fizički može da se prilagodi tolikoj brzini promena kako svog tahnološkog tako i socijalnog okruženja. Mnoge bolesti kao što su srčana oboljenja, kancerogena i alergijska oboljenja imaju korene u psihi koja je pod stalnim stresom usled imperativa prilagođavanja promenama koje su van čovekove kontrole. Koliku negativnu energiju proizvodi egzistencijalni stres, frustracija i gubitak dostojanstva? Da li mi uopšte možemo da biramo?
Priroda je takođe deo društva jer društvo i čovek mogu opstati samo u prirodnom okruženju. Promene koje je priroda sa svojim "resursima" doživela u poslednjih 200 godina tržišne furije, i po pravcu i po intenzitetu su bez presedana. Instrumentalistički tretirana po principu "o prirodi brine biznis" ( Ronald Regan) došla je do krajnjih granica svojih mogućnosti da se prilagođava promenama koje joj tržište nameće. I ona zahteva kompromis.
Evidentno je da "tolerancija na promene" opada i sa socijalnog , ekološkog pa i ekonomskog stanovišta. Šta činiti? Biti odgovoran???
1.2. Istorijat tržišne civilizacije
Na primeru institucije tržišta, kome ću posvetiti malo više pažnje, možemo videti kako je ova osnovna vrednost zapadne industrijske civilizacije koja je svoju društvenost shvatila kao ekonomiju interesa, uticala na sve ostale institucije i vrednosti modernog društva. Prilikom analize modernog društva postoji navika da se na poslednjih deset hiljada godina i na čitavu lepezu ranih društava gleda kao na puku predigru pravoj istoriji naše civilizacije, koja je počela objavljivanjem "Bogatstva naroda" Adama Smita 1776. god - i naziva se tržišna civilizacija. Od tada i potiče tradicija klasičnih ekonomista koji su celokupnu društvenost temeljili na zakonu tržišta koje se opet temelji na "sklonostima u ljudskoj prirodi... da menja, trampi i zamenjuje jednu stvar za drugu". Kada se sto godina kasnije nad ljudskom planetom nadvio industrijski sistem u punom zamahu, podrazumevalo se da ljudskom vrstom u svim njenim ekonomskim aktivnostima vlada ta sklonost. Proizvodnja radi zadovoljenja ljudskih potreba je postojala i pre industrijskog društva. Iako je institucija tržišta postojala još od mlađeg kamenog doba, u ekonomskom životu njegova je uloga bila smo uzgredna. Dobit i profit ostvareni razmenom nikada ranije nisu igrali važnu ulogu u ljudskoj privredi. Drugim rečima, nikada pre nije postojala privredna aktivnost kojom bi upravljala tržišta. Naročito što se tiče zapadne Evrope, njena je ekonomija u srednjem veku bila ravna staroj Persiji, Indiji ili Kini od pre dve hiljade godina- dakle nikako tržišno vođena. U takvom stanju stvari ekonomija je bila podređena čovekovim društvenim odnosima, dakle ne
3
Fakultet za menadzment
deluje čovek da bi zaštitio svoj individualni interes u posedovanju materijalnog bogatstva već da bi zaštitio i utvrdio svoj društveni položaj. Ljudske su strasti, bilo dobre ili loše, postojale i tada ali su one usmeravane neekonomskim motivima. Iz takvog jednog oblika društvenosti, pre institucije tržišta, ekonomski život su usmeravale druge institucije kao što su uzajamnost i preraspodela a koje nisu prvenstveno povezane sa ekonomijom. Uzajamnost podrazumeva odgovornost prema porodici na prvom mestu ali i široj zajednici i to kao deo društveno poželjno ponašanja koje za nagradu ima društveni ugled u zajednici. Uzajamnost počiva na principu recipročnog očekivanja koje je shvaćeno kao prirodni zakon opstanka zajednice, baš kao i tržište danas.
Preraspodela podrazumeva da se proizvod individualne aktivnosti deli sa drugim članovima zajednice bilo od strane samog pojedinca bilo od strane nekog istaknutog člana, poglavice isl. Dokle god društvena organizacija funkcioniše na tim institucijama, nema potrebe da u igru uđu individualni ekonomski motivi. U takvoj je zajednici isključena ideja profita, davanje se pozdravlja kao vrlina a cenkanje i pogađanje su na zlom glasu. Nema ništa od sklonosti da se menja i trampi a ekonomski je sistem puka funkcija društvene organizacije. Treći princip je vođenje domaćinstva ili ono što su stari Grci nazivali "oeconomia". Dobavljanje hrane za potrebe vlastitog domaćinstva postaje obeležije ekonomskog života tek na razvijenijem nivou poljoprivrede ali ni tada ono nema ničega zajedničkog sa motivom dobiti ili sa institucijom tržišta. Prema tome tržišna organizacija društva nije prirodna ni prirođena čoveku ni kao oblik ekonomske organizacije a još manje kao oblik celokupne društvene organizacije. Suština vođenja domaćinstva je proizvodnja radi upotrebe a ne proizvodnja radi dobiti. Čak šta više, sa stanovišta sistema vrednosti, još je Aristotel rekao da proizvodnja radi dobiti"nije prirodna za čoveka jer je bez granica i bez kraja". Zajedničko delovanje običaja, magije, prava i religije nagonili su pojedinca da se pokorava pravilima ponašanja koja su determinisala njegovo ponašanje u ekonomiji koja je podređena društvu u celini.
Do kraja srednjeg veka tržišta nisu igrala važnu ulogu u ekonomskom životu, preovladavali su drugi institucionalni obrasci (uzajamnost, preraspodela...) Od srednjeg veka tržišta su postala brojna i važna ali još uvek nisu preuzela kontrolu nad ljudskim društvom.
Institucija tržišta je povezana sa motivom razmene ili trampe. Vlast tržišta nad ekonomskim sistemom dovodi do toga da društvo funkcioniše kao dopuna tržištu. Umesto da ekonomija bude usađena u društvene odnose, društveni odnosi su usađeni u ekonomski sistem. Onoga momenta kada se ekonomski sistem organizuje kao posebna institucija i to na specifičnim motivima koji proizilaze iz trampe, a to je interes ili dobit, tada društvo mora biti oblikovano na način da dopusti tom sistemu da funkcioniše po svojim vlastitim zakonima . Tržišna privreda može da funkcioniše samo u tržišnom društvu. Koji je to korak koji pretvara izolovana tržišta u tržišnu privredu? Ortodoksna ekonomija počinje od pojedinčeve sklonosti ka trampi iz koje proizilazi nužnost lokalnih tržišta i podele rada. Iz 4
Fakultet za menadzment
toga se izvodi nužnost trgovine i na kraju spoljne trgovine i trgovine na velike razdaljine. Ono što je pokazala istorija ekonomskih sistema to je da tržišta funkcionišu prvenstveno izvan a ne unutar jedne ekonomije. Tržište je mesto susretanja u trgovini na veliku udaljenost dok su lokalna tržišta od male važnosti. U zapadnoj Evropi su tržišta nastala intervencijom države i to u paralelnom procesu sa nastankom nacionalnih država koje su bile tvorevine neophodne predstojećoj trgovinskoj revoluciji XIX veka.
U tom periodu politika je obezbedila jaku centralizovanu i suverenu državu a merkantilistička ekonomija je organizovala sve resurse na nacionalnoj teritoriji za svrhu moći u spoljnoj politici i trgovini. Nacionalna tržišta nisu bila samoregulatorna i bujala su pod kontrolom državne uprave. Međutim tržišna privreda je ekonomski sistem koji usmeravaju i kontrološu jedino tržišta. Red u proizvodnji i raspodeli je poveren samoregulatornom mehanizmu tržišta. Privreda ove vrste se izvodi iz verovanja da se ljudska bića ponašaju na način da postignu maksimalne novčane dobiti. Tržište predpostavlja izjednačavanje ponude i potražnje robe po određenoj ceni što predpostavlja postojanje novca kao opšte mere vrednosti roba. Proizvodnju tada kontrolišu cene jer od njih zavisi profit onih koji upravljaju proizvodnjom. Raspodela takođe zavisi od cena jer cene stvaraju dohodak, a dobra se pomoću tih dohodaka proizvode i raspodeljuju među pripadnicima društva. Red u proizvodnji i raspodeli se osigurava jedino cenama. Samoregulatorno tržište podrazumeva da je sva proizvodnja za prodaju na tržištu i da svi dohotci proizilaze iz takvog toka. U tom slučaju i svi elementi proizvodnje moraju da se nađu na tržištu. Kako je prvi preduzetnik bio trgovac koji se upustio u prikupljanje svih elemenata proizvodnje na jednom mestu zarad masovne proizvodnje za najčešće spoljnotrgovinsku razmenu, tako su na tržište izašli rad, zemlja i novac. Cenovni izraz za rad je nadnica, za zemlju renta a za novac kamata.
Ako su ovi uslovi ispunjeni, kakva je uloga države i njene politike? Jedino su ispravne one politike i mere koje će osigurati samoregulaciju tržišta; država treba da onemogući uplitanje u prilagođavanje cena promenama tržišnih uslova. To znači da tržišna ekonomija zahteva razdvajanje društva na ekonomsku i političku sferu; demokratski i predstavnički sistemi nastali u tom periodu su promenuli samu supstancu društvene organizacije i pripremili društvo u kojemu će tržišna ekonomija baciti sve elemente proizvodne aktivnosti na milost i nemilost samoregulirajućem tržištu; naime, rad i zemlja nisu ništa drugo do sama ljudska bića od kojih se sastoji svako društvo i prirodno okruženje u kojima ono postoji. Uključiti rad i zemlju u tržišni mehanizam znači podrediti supstanciju samog društva zakonima tržišta. Sada jasnije može da se vidi opasnost koju tržišna ekonomija može da ima po samu supstanciju društva-čoveka i zemlju.
Rad nije roba već samo drugi naziv za ljudsku aktivnost koja je deo života i nije proizvedena za prodaju i ta aktivnost ne može biti odvojena i bez uticaja na ostatak života čoveka.
5
Fakultet za menadzment
Zemlja je samo drugi naziv za prirodu koju ne proizvodi čovek i koja takođe po sebi nije namenjena za prodaju.
Novac je samo izraz kupovne moći a ona se ne proizvodi već nastaje putem mehanizma bankarstva i državne politike.
Dakle, robna predstava rada, zemlje i novca je fiktivna ali uprkos tome oni se stvarno kupuju i prodaju na tržitu. Ovakva robna fikcija utiče na sve institucije društva u celini i daje im pečat koji se naziva tržišna ekonomija.U društvu u kome vlada trgovina koja se hrani industrijskom proizvodnjom, nijedan drugi način osim tržišne ekonomije i nije moguć. U tržišnom sistemu, stvaranje dobara nije uključivalo odnose uzajamne pomoći i recipročnih očekivanja, solidarnost svih članova društva, ponos proizvođača u pogledu obavljanja svoga posla, ni zadovoljstvo što ga donosi javna pohvala i u krajnjoj liniji dostojanstvo kroz želju za priznanjem, već jednostavan motiv dobiti za čoveka čija je profesija da kupuje i prodaje. Proširenja tržišta na elemente proizvodnje- rad, zemlju i novac, bilo je neizbežna posledica uvođenja industrijskog sistema u društvo u kome vlada trgovina. Saobrazno tržišnoj organizaciji menja se organizacija rada, a kako je organizacija rada samo drugi naziv za oblike života običnih ljudi, znači da je razvitak tržišnog sistema morao biti praćen promenama u organizaciji samog društva. U tom procesu ljudsko društvo je bilo podređeno ekonomskom sistemu.
Međutim dopustiti tržištu da bude jedini gospodar sudbine ljudskih bića i njihovog prirodnog okruženja rezultiralo bi razaranjem i društva i prirode. Tek što je uspostavljena tržišna ekonomija, društvo je krenulo u jačanje institucija i mera koje će otupeti delovanje samorazornog mehanizma tržišta. Društvo je krenulo da se štiti od sistema koji je smo ustanovilo. Ceo XIX vek je bio borba za obuzdavanje tržišta koja je razbila mit o mogućnosti postojanja samoregulatornog tržišta kao mere vrednosti celokupne društvene organizacije. Tako je čovek ušao u svoje novo moderno prebivalište kroz vrata ekonomije a ova okolnost je dala epohi njen materijalistički izgled- sistem vrednosti materijalizma industrijskog društva. Zakoni tržišta postavili su granicu ljudskih mogućnosti. Kapitalizam kao društveni odnos je prošao kroz ova vrata nenajavljen jer niko nije mogao da predskaže razvitak proizvodne delatnosti utemeljene na mašini.
Društvenu organizaciju nastalu na ovim osnovama karakterišu: logika kapitalizma kao društvenog odnosa zasnovanog na privatnoj svojini, profitnoj motivaciji i ličnom interesu; logika industrijalizma kao proizvodog poduhvata kapitalizma koji se bazira na jedinstvu nauke i tehnike koji su angažovani u proizvodnji što je omogućilo masovnu proizvodnju i prelazak na ekonomiju obima; logika demokratije kao sistem formalno jednakih prava za sve ljude, jer jedino formalno pravno slobodna osoba je sposobna za svoje samosvesno postavljanje svojih sistema vrednosti i potreba kao neograničenih i neutoljivih. To je omogućilo uspostavljanje hijerarhije vrednosti i životnih aktivnosti pod hegemonijom ekonomskih aktivnosti.
6
Fakultet za menadzment
U tako struktuiranom društvu ekonomska sfera postaje izvor moralnog prava i političke obaveze. Ekonomska sfera deluje po svojim vlastitim zakonima koji nam daju merila dobra i zla, pravde i nepravde, istine i neistine. Otkriće ekonomije je dobilo status religijskog objavljenja koje je slepo sleđeno sa verom u spasenje. Kada je preovladala tržišna organizacija proizvodnih aktivnosti sve su ostale institucije bile podređene ovom obrascu a vrednosti tržišta koje poznaju samo cenovni izraz vrednosti progutale su sve ostale tradicionalne vrednosti zbog toga što su bile cenovno opterećenje ili zbog toga što jednostavno nisu bile bitne. Sve što je moglo i što nije moglo bačeno je na tržište i dobilo je cenovni izraz, pa je tako i vreme dobilo cenu izrazom modernog poslovnog čoveka "vreme je novac".
Zapadna civilizacija je sa svojim vrednostima i tržišnim sistemom doživela svoj vrhunac oko 1914 godine, a novi način života se širio planetom težeći univerzalnosti kojoj nije bilo ravne još od širenja hrišćanstva, s tim što se ovog puta univerzalnost zasnivala na čisto materijalnoj osnovi i razuzdanoj ljudskoj čulnosti. Čovek je nazvan radom a njegova cena nadnicom, priroda je nazvana zemljom a njena cena rentom, kupovna moć je nazvana novcem a njena cena kamatom. Pogubno delovanje tržišta na čoveka i prirodu od samog početka je suzbijano merama koje su ovaj proces samoregulatornog tržišta "ometale", a to se naziva intervencionalizam. To su bila fabrička zakonodavstva i socijalni zakoni, agrarne carine i zemljišni zakoni, sindikalni pokreti, ekološki zakoni...Dakle imamo sa jedne strane ekonomski liberalizam koji teži uspostavljanju samoregulatornog tržišta, oslanja se na poslovne klase i koristi laissez-faire i slobodnu trgovinu kao svoje metode. S druge strane imamo paralelni tok samo u suprotnom smeru, a to je društvena zaštita koja teži očuvanju čoveka i prirode i koristi zaštitno zakonodavstvo tj. intervencionalizam.
Iako je tržište u tom periodu dovelo do relativnog materijalnog blagostanja jednog manjeg dela čovečanstva, ono nije imalo mehanizam da suzbije negativne posledice kao što su iskorišćavanje rada, uništavanje porodice, razbijanje poverenja malih zajednica, zagađivanje i exploataciji prirode, opšta nesigurnost i degradacija postojanja.
7
Fakultet za menadzment
1.3. Lassaiz- fare
Ekonomski liberalizam je već početkom XIX veka postavio tri klasična načela politike lassaiz- fare-a, a to su:
1. slobodno tržište rada
2. zlatni standard
3. međunarodna slobodna trgovina
Stvaranjem masovne proizvodnje i ekonomije obima, slobodno međunarodno tržište i slobodna trgovina su bili neophodni uslovi da se realizuje privatni interes bez spoljašnjih smetnji; to se ostvarivalo kroz kolonijalna osvajanja i trgovinske ratove jer trgovačku flotu je uvek pratila i zastava. Ono što je još bilo neophodno da bi trgovina bila sigurna to je monetarna stabilnost te se zbog toga prešlo na zlatni standard kao garant stabilnosti valuta. Ovo je sve stvorilo celinu koja je tokom XIX veka kao politika lassaiz-fair-a trasirala put kapitalizmu XX veka ali i krupnim društvenim promenama u vidu socijalizma i fašizma.
Ekonomski interes i materijalne vrednosti koje utiču na zadovoljenje potreba, u tržišnoj civilizaciji su uzdignuti na pijedestal nedodirljvosti, ali i društveno uvažavanje i želja za priznanjem su takođe ostali bitni momenat i podsticaj za klasno ponašanje. To su prvenstveno socijalni interesi. Ova dva interesa i društvena toka su u neprestalnoj napetosti i to je u praxi značilo da se kao smetnja ekonomiji i tržištu moraju ukloniti sve vrste neugovornih organizacija zasnovanih na poverenju i tradiciji (porodica, rodbinstvo, susedstvo, strukovne i verske organizacije) jer one od pojedinca zahtevaju privrženost i time ograničavaju slobodu njegovog kretanja na tržištu. Trebalo je likvidirati organsko društvo i pretvoriti ga u mnoštvo individualnih nosilaca ličnih privatnih interesa. Trebalo je odvojiti čoveka od društva- što je i učinjeno.Tako je tržište stvorilo još jednu njemu odgovarajuću vrednosnu orijentaciju- individualizam.
Osim odvajanja čoveka od društva desilo se i odvajanje čoveka od zamlje čime se postiglo razdvajanje ekonomskog tela na njegove elemente kako bi se svaki mogao uklopiti u sistem kojemu je bio najpotrebniji. U tom slučaju velika je institucionalna važnost centralne banke čime je upravljanje novcem povučeno u sferu politike, a monetarna politika je postala samo još jedan oblik intervencionizma. Identitet nacije je politički uspostavljala državna vlast a ekonomski identitet je poveren centralnoj banci. Organizacija života na planeti je bila u svetlu svetskog tržišta a nacije su bile samo marionete u predstavi koja se zvala svetska trgovina. Ekonomski imperijalizam u periodu 1870-1920 je bio u znaku borbi između svetskih sila za trgovinske povlastice u politički nezaštićenim tržištima. S druge strane protekcionizam jakih trgovinskih sila je pretvarao konkurentska tržišta u monopolistička.
8
Fakultet za menadzment
Sva ova događanja koja su zaokružila definisanje tržišnog sistema su proizašla iz zablude da ljudskom prirodom vlada ekonomska motivacija po kojoj se očekivalo od ljudi da slede svoje vlastite novčane interese. Sav sled događaja koji je iz korena izmenuo samu supstanciju društva, svoje korene ima u tržišnom mehanizmu. Sistem ponude, potražnje i cena uvek će težiti uravnoteženju ma kakvi bili motivi pojedinca i društva. Pokazalo se da su ekonomski motivi mnogo manje značajni kod čoveka od emocionalnih motiva. Napetost je dolazila iz zone tržišta i tako se širila u političku sferu i na celinu društva. Iza tržišnog mehanizma krije se najvažnija institucija pa prema tome i vrednost kapitalizma, a to je težnja za automatskim povećanjem materijalnog bogatstva.
1.4. Socijalističko i fašističko rešenje
Tendencije svojstvene industrijskoj civilizaciji zasnovanoj na samoregulatornom tržištu tj. na ideologiji liberalizma, stvorile su dve ideologije zasnovane svaka na svoj način na pokušajima prevazilaženja protivrečnosti tržišta.
Socijalizam je pokušaj da društvo postane zajednica himanih osoba tako što će se sloboda postići kroz ekonomsku i političku jednakost svih ljudi svesnim činom izvan tržišnog mehanizma. Sa ekonomskog stanovišta ona ukida privatnu novčanu dobit kao ekonomsku motivaciju.
Fašizam vidi rešenje u reformi tržišne privrede ali po cenu odstranjivanja svih demokratskih institucija a faktor društvene integracije postalo je nacionalno osećanje zajedničkog porekla.
Fašizam i socijalizam su nastali kao posledica nefunkcionisanja tržišnog sistema u periodu raspada svetskog tržišnog sistema i odustajanja od sva tri principa lassaiz fair-a. Civilizacija XIX veka je doživela kolaps zbog stalnog sukoba tržišta s jedne strane i elementarnih zahteva organizovanog društvenog života s druge strane. Klasični ekonomisti su predpostavili da čovek u svojim ekonomskim aktivnostima teži profitu te da je tržište samo logičan i neizbežan proizvod evolucije čovekove ekonomske aktivnosti tj da su tržišta prirodne institucije. Polazili su od predpostavke da će tržište na najracionalniji način urediti odnose između čoveka, prirode i tehnike tj. da će rad biti plaćen, priroda respektovana kao locus standi ekonomije a tehnika u službi čoveka. Tržište je pokazalo sasvim suprotne, sa svog stanovišta racionalne tendencije, ali sa stanovišta društva i prirode potpuno destruktivne, neracionalne i nemoralne tendencije. Rad nije ni izbliza plaćan po učinku i čitav sistem državnog intervencionizma, sindikalnih organizacije je morao krvavo da se izbori za minimum dostojanstva za rad i radnika. Priroda je pretvorena u puku sirovinu i degradirana do same granice izdržljivosti. Tehnika nije oslobodila radnika od teškog rada već mu oduzela i oduzima pravo na rad. Najkraće rečeno vera u individualni interes kao nosioca prosperiteta društva, bez direktnog uplitanja države- državnog intervencionizma- morala je biti napuštena. Nije slabost modernog društva što je ono industrijsko već što je tržišno. Ekonomski sistem mora da prestane da određuje zakon društvu i
9
Fakultet za menadzment
da se osigura primat društva nad ekonomskim sistemom. Ovo može da se učini na razne načine, demokratske i autokratske, ustavne i autoritarne ili čak na načine koji još nisu ni predviđeni.. Planiranje na nacionalnom i internacionalnom nivou postala je stvarnost nakon drugog svetskog rata.
1.5. Tržište i svet nakon II svetskog rata
Period nakon velike ekonomske krize 1929-33 bio je obeležen protekcionizmom velikih ekonomskih sila i nestajanjem slobodnog svetskog tržišta. To je rezultovalo svetskim ratom između tri ideologije koje su, svaka za
sebe, videle rešenje društvenih protivrečnosti nastalih u suštini neuspelim brakom tržišta i društva. Iz tog rata izlaze dve ideologije i dva ekonomska sistema koja vode ekonomsku i političku bitku do 1989 godine, tj do pada socijalizma kao svetskog procesa. Svaki od ovih društvenih sistema imao je svoje institucije na kojima se temeljio tj. sisteme vrednosti koji su bili temelj samih tih institucija.
Kapitalizam se temeljio na institucijama tržišne privrede, konkurenciji, individualnom interesu i političkom pluralizmu kao na temeljnim vrednostima takvih društava.
Socijalizam se tameljio na planskoj privredi, asocijaciji, kolektivnom interesu i politikom monolitizmu (jednopartijskom sistemu) kao vrednostima iz kojih je trebalo da se izvedu nove vrednosti jednog novog društva.
Proizvodni poduhvat i jednog i drugog društva je bio industrijalizam s tim što je ekonomska motivacija bila izvedena iz različitih vrednosti. Socijalizam koji je bio baziran na Marksovim teorijskim radovima, i u teoriji i u praksi je zanemario ono što je bila pozitivna tekovina rađanja društva XVIII i XIX veka, ono što je bilo protivteža tržišnoj ekonomiji razuzdanog interesa, a to je logika demokratije. Ishod neuvažavanja ove tekovine je dobro poznat. Nedostatak ekonomske motivacije socijalističkih sistema je uvek tražen u nedostatku ličnog interesa tj. u materijalnoj sferi i u tome je uvek nalažen uzrok pada socijalizma kao svetskog sistema. Međutim, uzroke ekonomske nemotivisanosti treba tražiti prvenstveno u neslobodi koja je nastala usled neuvažavanja logike demokratije kao civilizacijske tekovine.
Vratimo se svetskom tržištu nakon II svetskog rata. Usled ideološke, političke i vojne podele sveta uspostavljanje svetskog tržišta fizički nije bilo moguće. Ono što je činilo slobodno svetsko tržište, već od kraja II svetskog rata, bilo je pod uticajem nekoliko svetskih institucija kojima su dominirale najjače ekonomske sile sveta na čelu sa SAD. 1944. godine u Breton Vudsu, 44 zemlje pobednice su se našle da bi trasirale svetsku ekonomiju, i vođene pre svega iskustvom krize 1929-33 utvrde mere i načine njenog upravljanja i kontrole.
Period nakon rata je bio posvećen obnovi ratom uništenih ekonomija. Na skupu u Breton Vudsu su stvorene institucije koje su od tada oblikovale svetsku privredu i upravljale njome.Osnovani su Svetska
10
Fakultet za menadzment
Banka (WB), Međunarodni Monetarni Fond (IMF) i nešto kasnije Opšti Sporazum o Carinama i Trgovina (GATT) iz kojeg je na Urugvajskoj rundi 1994 nastala Svetska Trgovinska Organizacija (WTO).
Baš kao što je na Nikejskom Saboru uobličena hrišćanska crkvena dogma, tako je na Breton Vudskoj konferenciji zaokruženo učenje ekonomskog liberalizma i uspostavljen sistem tržišnog fundamentalizma, kako ga je nazvao Dž. Soroš. Nova dogma koja je usvojena sa religijskim žarom bila je misterija privrednog rasta. Henri Morgento, tadašnji ministar finansija SAD je otvorio konferenciju i održao uvodni govor na kome je rekao: " naš cilj je stvaranje jedne dinamične svetske privrede, gde će pripadnici svih nacija moći da ostvare svoje potencijale u miru i da sve više uživaju u plodovima materijalnog napretka na zemlji, beskrajno obdarenoj prirodnim bogatstvima". On je pozvao učesnike da prihvate "...osnovni ekonomski aksiom...da prosperitet nema granica. To nije konačna veličina da bi se mogla umanjiti deljenjem".
Posle 50 godina možemo reći da su se njegova očekivanja zasnivala na dve pogrešne predpostavke:
Prvo- da će privredni rast i uvećana svetska trgovina koristiti svima
Drugo- da privredni rast neće biti sputan ograničenjima Zemlje.
Do 80-tih godine svetsko tržište nije postojalo u punom smislu te reči zbog ideoloških, političkih i vojnih podela u svetu na tri bloka: zapadni, sovjetski i pokret nesvrstanih. Ono je funkcionisalo uglavnom između razvijenih kapitalističkih država, trgovina je regulisana bilateralnim dogovorima između država po preporukama GATT-a. Tajna uspeha Zapada u ovom periodu za neke autore nije u tržišnoj privredi već u demokratskom pluralizmu koji je obezbedio sporazum između države i tržišta tj. između ekonomije i društva. Da bi efikasno funkcionisalo tržište kao nosilac privatnog interesa, mora da postoji bar isto toliko jaka država kao nosilac interesa društva, zajednice. "Nevidljiva ruka tržišta" je efikasan alokator resursa samo pod najmanje dva uslova: pune konkurencije i pune informisanosti učesnika na tržištu Ono što se mora dodati ovim principima Adama Smita, to je da tržište mora da internalizuje troškove štete koje načini prirodi i društvu, a ne da ih externalizuje, i pod izgovorom troškova koji umanjuju konkurentnost, da ih prebacuje na društvenu zajednicu. Ono što je bitno naglasiti, to je da je država "sklapajući" društveni ugovor sa svojim građaninom preuzela na jedan način socijalnu odgovornost prema građaninu od kojega očekuje lojalnost- kao na primer posao, socijalnu sigurnost i uslove da zadrži svoje materijalno i duhovno dostojanstvo. To je osnovni princip društvenosti i očuvanja zajednice. Prebacivanjem sve više svog državnog suvereniteta na nadnacionalne institucije, bilo one političke, finansijske ili trgovinske, država gubi pravo i mogućnost da odlučuje o sudbini svojih garđana i obezbedi onaj minimum "dogovorene" socijalne odgovornosti prema njima. To u čijim su rukama njihovi građani zavisiće u buduće od toga u čijim su rukama i pod čijom kontrolom te svetske nadnacionalne institucije. Mehanizam političke, vojne i ekonomske moći 11
Fakultet za menadzment
je ustanovljen, pa prema tome koje će vrednosti voditi ove institucije zavisi od onih koji njima upravljaju. Takve će vrednosti, kao osnovni okvir društvene organizacije činiti društveni bitak naše civilizacije, bio on po volji većine stanovništva u svetu ili ne. Takav društveni bitak će formirati i svest i vrednosti onih koji se na njima budu socijalizovali i gradili svoju društvenost ("Svest nije ništa drugo do svesni bitak" - K. Marks). Kako je bitak društva promenljiv i zavisi od mnoštva faktora, kao na primer tehnološkog napretka, sistema potreba dotične civilazacije, materijalnog okruženja, odnosa snaga u vojnom i ideološkom pogledu, u naše doba i moći medija i agresivnog marketinga- to će i svest i sistemi vrednosti da se menjaju. Kako nisu svi ljudi samo kreature okolnosti bitka u kome bitišu, nosioci nekih novih i drugačijih sistema vredosti mogu, a to i čine, da transcendiraju takvu faktičnost koju zatiču sa pozicuja pacifizma, feminizma, ekologije, antipotrošačkih pokreta, sindikalnih pokreta, itd. a okvir koji im je za to ostavljen je danas, u okviru zapadne civilizacije, demokratski pluralizam. Dometi i uspeh zavisiće od odnosa snaga između tržišta s jedne strane i organizovane društvene zajednice s druge strane.
Promene koje su se dogodile krajem 80-tih na političkom, ideološkom, vojnom, tehnološkom i finansijskom planu definitivno će uspostaviti jedan "novi bitak", jedno novo globalno svetsko društvo koje će legitimaciju svojih vrednosti u zbunjenom svetu sa puno ostataka raznih ideologija i vrednosti, pokušati da nametne veoma agresivno. Te vrednosti su veoma konkretne i jasne- tržište, bespoštedna konkurencija nejednakih, individualni privatni interes bez ograničenja, materijalna dobit koja je dobila neviđene mogućnosti elektronskim prebacivanjem novca bez tragova, materijalistička potrošačka kultura življenja i sve ostale iz njih izvedene vredosti. "Tržišni fundamentalizam" je krenuo u ofanzivu po celoj planeti da nametne vrednosti zapadne civilizacije, da nemetne ekonomiju kao najjaču ideologiju, da ponovo ekonomiju postavi iznad društva i vrednosti zajednice, da cenu kao novčani izraz odredi svim stvarima i bićima. Ali ono što nije bilo očekivano, to je da druge civilizacije kao na primer islamska ili istočnoazijska civilizacija nisu rade da svoje tradicionalne vrednosti zajednice , podrede vrednostima zapadne civilizacije. Ono što će zapad morati da prihvati, to je da shvati da tržište mora da se prilagodi društvenim vrednostima drugih nezapadnih civilizacija, ukoliko ne želi sukob sa njima. Tržište samo po sebi nije zlo ukoliko ima svoju protivtežu u državi koja štiti interese zajednice. Vrednosti koje održavaju društvenu zajednicu nisu iste sa vrednostima koje vladaju tržištem. Vrednosti zajednice, za razliku od vrednosti na tržištu, nemaju sve svoj cenovni izraz. Zajednica mora da gleda mnogo šire od tržišta i da uzima u obzir sve posledice tržišnih aktivnosti po čoveka, prirodu i društvene vrednosti koje ne mogu i ne smeju da dobiju svoj cenovni izraz na tržištu (kao na primer zdravlje, obrazovanje, umetnost...). Padom socijalizma koji je bio svojevrsni društveni inženjering zasnovan na vrednostima kao što je humanizam, jednakost, solidarnost, kolektivizam- na svojevrsnoj filantropiji, čovečanstvo je doživelo jednu vrstu kapitulacije nad samim sobom. Priznavši da nije sposobno da 12
Fakultet za menadzment
"popravi" društvo i učini ga humanijim i pravednijim, okreće se nekoj vrsti "prirodnog stanja" u kome je "čovek čoveku vuk" a poprište borbe nije šuma već- tržište. Vrednosti koje proisteknu iz takvog stanja su jedine čoveku "prirodne" vrednosti. Sve ostale vrednosti su samo "pripisane" i svojevrsno silovanje stvarnosti. Time je u neku ruku i prejudicirana "čovekova priroda". Jedini prostor na kome može da širi neke nove vrednosti i da ih podvrgne proveri volje većine- to je prostor demokratskog pluralizma. O dozvoljenim i ne dozvoljenim sredstvima niko ne pita?
1.6. Protivurečnosti globalizacije- Džozef E. Stiglic
Džozef E. Stiglic je nakon dugogodišnjeg naučnog rada 1993 godine prešao u Veće ekonomskih savetnika u administraciji predsednika SAD Bila Klintona, a 1997 prelazi u Svetsku Banku na mesto glavnog ekonomiste i višeg podpredsednika WB. Njegove analize globalizacije i tranzicije nakon pada Berlinskog zida su relevantne i sa ekonomsko-naučnog stanovišta i sa političkog stanovišta pošto je bio svedok i učesnik najkrupnijih političkih i ekonomskih promena od 1989 godine u svetu.
Svetske finansijske i monetarne institucije (WB, IMF...), trgovinske (WTO- GATT), političke(UN, EU, OECD...) i vojne institucije (NATO...) predstavljaju jednu institucionalnu celinu koja pokriva sva područija društvenog života na zemlji. Njihov smisao bi bio u tome da ustanovi pravila ponašanja globalne svetske zajednice kako ne bi došlo do krize svetskog sistema koja bi skončala slično iskustvu pre i za vreme II svetskog rata. Ta pravila bi trebalo da budu fer i pravedna, da poklone dužnu pažnju siromašnima kao i moćnima, i moraju da odražavaju elementarno osećanje pristojnosti i socijalne pravde. To što je tržišni sistem zasnovan na konkurenciji ne znači da ove dve vrednosne orijentacije kao što su pristojnost i socijalna pravda nemaju istu obavezujuću težinu kao i predpostavka da je tržište zasnovano na "čovekovoj sklonosti ka razmeni i trampi..." Razmotrimo funkcionisanje svetskog tržišta i trgovine nakon 1989 godine kao i uticaj navedenih globalnih institucija ( WB, IMF i WTO) na odnose između učesnika tržišne igre.
Zahvaljujući tehnološkoj revoluciji i jeftinoj radnoj snazi na svetskom tržištu rada iz centra pažnje izlazi proizvodnja a ulazi trgovina. Međunarodna trgovina pomaže ekonomski razvoj jedne zemlje onda kada izvoz te zemlje predvodi njen ekonomski rast .Rast predvođen izvozom je ključni instrument ekonomske politike nacionalnih privreda. Nakon iskustva i rezultata tranzicije nakon 1989, za najveći deo stanovništva tržišna ekonomija pokazala se mnogo gorom nego što su komunistički lideri predviđali. Zapadne zemlje su pritiskale siromašne zemlje da eliminišu trgovinske barijere, ali su zato zadržavali svoje sopstvene, sprečavajući tako da siromašne zemlje izvoze poljoprivredne proizvode i time stiču neophodni izvozni dohodak; nastavile su da subvencionišu poljoprivredu otežavajući zemljama u razvoju da budu konkurentne u toj oblasti zahtevajući čak da zemlje u razvoju ukinu svoje subvencije; na Urugvajskoj rundi GATT-a i sektor usluga izlazi na tržište(obrazovanje, zdravstvo,
13
Fakultet za menadzment
nauka...) a ojačala su i prava na intelektualnu svojinu čiji su nosioci uglavnom razvijene zemlje. Da bi se shvatilo zašto je krenulo naopako potrebno je posmatrati tri glavne svetske institucije koje upravljeju procesom globalizacije: MMF, Svetska banka i Svetska trgovinska organizacija.
MMF je institucija zasnovana na novcu poreskih obveznika širom sveta. I pored toga on nije odgovoran ni garđanima koji ga finansiraju ni onima na čije živote utiče. On izveštava ministarstva finansija i centralne banke država članica a one kontrolišu rad Fonda putem komplikovanog sistema glasanja zasnovanog uglavnom na ekonomskoj snazi, sa jednom zemljom, SAD, koja ima pravo veta. MMF je trebalo da se bavi budžetskim deficitom, monetarnom politikom, inflacijom, trgovinskim deficitom i zaduživanjem u inostranstvu. Po oginalnom konceptu i Kejnsovim sugestijama, Fond je bio zasnovan na saznanju da tržišta često nisu dobro funkcionisala. MMF je, kao što je rečeno, bio zadužen da spreči još jednu globalnu depresiju. To je moguće samo vršenjem pritiska na države da daju svoj adekvatan udeo održavanju globalne tražnje a Fond je trebao zajmovima da pomogne državama koje se suočavaju sa ekonomskim opadanjem i nisu u stanju da stimulišu agregatnu tražnju sa svojim sredstvima. Kako se agregatna tražnja može održati samo pod uslovima pune uposlenosti to znači da je Fond morao pre liberalizacije tržišta nerazvijenih zemalja da obezbedi uslove za približno punu uposlenost da se uvoz tih zemalja ne bi zasnivao na spoljnotrgovinskom deficitu. Insistiranjem na liberalizaciji tržišta, koordinirano sa WTO, Fond je radio u cilju kratkoročnih interesa velikih korporacije i njihovih izvoznih politika. To je rezultovalo velikom nezaposlenošću u nerazvijenim zemljama, slabom izvozu i velikom uvozu koji je stvarao negativan spoljnotrgovinski bilans i veliko zaduživanje tih zemalja sve do dužničkog ropstva. Ono što je karakterisalo politiku MMF-a to je uzdizanje tržišta sa ideološkom ostrašćenošću uz istovremeno osporavanje poželjne državne intervencije na tržištu. Uloga vlade jedne države je u tome da obezbedi da privreda i društvo funkcionišu efikasno i humano. Ustanovljavanje odnosa između ekonomije i društva tiče se isključivo sistema vrednosti: koliko ćemo se zalagati za očuvanje životne sredine, da li i koliko ćemo se brinuti o siromašnima i nezaposlenima, o stvarnoj demokratiji i dostojanstvu čoveka itd. Čak i ako se držimo učenja najstarijeg ekonomskog liberala Adama Smita, pod uslovima nepotpune konkurencije i monopola, kao i nepotpune informisanosti na tržištu, postoje i poželjne su intervencije vlade koje povećavaju efikasnost tržišta. Za MMF, vlade su uvek samo deo problema a ne način rešenja problema. Svaka ideologija obezbeđuje tačku gledišta sa koje se vidi svet; to je sistem verovanja koji je toliko čvrst da se ne obazire na empirijske činjenice. Tako ni ideolozima tržišta u MMF-u nije bila važna empirijska potvrda u katastrofalnim učincima liberalizacije tržišta. Po Stglicu,njihove odluke su donošene na bazi čudne mešavine ideologije i loše ekonomije kao dogme koja je po nekada jedva uspevala da prikrije specijalne interese. Fondove politike strukturalnog prilagođavanja su najčešće vodile gladi, nezaposlenosti i socijalnim neredima u mnogim zemljama a da se niko nikada nije zapitao
14
Fakultet za menadzment
da li su te politike bile ispravne. Kejnsovska orijentacija MMF-a koja je naglašavala neuspehe trtžišta i ulogu vlade u održavanju zaposlenosti, bila je tokom 80-tih zamenjena mantrom slobidnog tržišta. To je naročito došlo do izražaja padom Berlinskog zida kada je Fond dobio svoju novu arenu: da upravlja tranzicijom ka tržišnoj ekonomiji u Rusiji i bivšim socijalističkim zemljama. Tada Fond sledi politiku SAD i dugih sila zapada koja je imala za cilj da se tranzicija obavi što brže i to jedino u političkom interesu razvijenih država, kratkoročnom materijalnom interesu multinacionalnih kompanija i finansijskog kapitala. O posledicama po narod i socijalno stanje tih država niko nije razmišljao. Primer za ovo je politika MMF-a prema Rusiji i politici Borisa Jeljcina. Politika MMF-a je sledila političko prosuđivanje klintonove administracije i brigu da se Jeljcin održi na vlasti dak se ne završi pljačkaška privatizacija od strane "biznismena" kao što je Viktor Černomirdin, Jeljcinova familija, Abramovič i drugi.Tako opljačkana Rusija sigurno za duže vreme ne bi bila ravnopravan protivnik Americi u njenim interesima u Evroazijskom regionu.
MMF je uglavnom radio koordinirano sa Trezorom SAD tj. ministarstvom finansija koje je pod direktnim uticajem Volstrita. Politike pritisaka MMF-a po pitanju liberalizacije tržišta kapitala, kamatnih stopa, kurseva domaćih valuta, politike bailouta otvarale su put "finansijskim uslugama" Volstrita i kratkoročnom zgrtanju ogromnih količina novca. Rezultat služenju kratkoročnim interesima finansijskog kapitala doveli su da danas posle svih preduzetih"mera" imamo milijardu nezaposlenih ljudi, ogromno siromaštvo u svetu jer oko 2 milijarde ljudi živi sa manje od dva dolara dnevno, ekološku katastrofu i opštu nesigurnost za budućnost u svetu. Uvidevši sve nedostatke tržišta, Kejns je pokazao još jednu bitnu stvar- da se efekti akcija u jednoj zemlji prelivaju u druge zemlje. Izvoz jedne je uvoz druge i obratno. Zbir svih trgovinskih deficita na svetu mora da se poklopi sa zbirom svih trgovinskih suficita. Smanjivanje uvoza od strane jedne zemlje pogađa izvoze drugih zemalja. Tada država neće moći da održi globalnu agregatnu tražnju u uslovima pune uposlenosti. Tu je trebao da "uskoči" MMF, ali on to nije učinio jer je bio rukovođen kratkoročnim finansijskim interesom finansijskih institucija i političkim interesom SAD. Nije slučajno što se 1994 osniva jedna stalna i uticajna institucija iz GATT-a, a to je WTO. Do tada GATT je bio savetodavna institucija koja je davala preporuke o načinu međunarodne trgovine, bez institucionalne moći da sankcioniše ponašanja suprotna preporukama. WTO je imala na umu potpunu liberalizaciju tržišta i deregulaciju nacionalnih zakonodavstava koja su štitila domicilna tržišta od posledica liberalizacije tržišta (nezaposlenost, socijalno osiguranje i dostojanstven život). U uslovima kada nije problem proizvesti već prodati ( instalirani proizvodni kapaciteti su danas četiri puta veći od potrebnih ) , može se sagledati značaj takve WTO koja će ukloniti prepreke trgovini i po mogućnosti staviti najrazvijenije države u privilegovani položaj prema nerazvijenijim državama. U globalnoj trgovini globalna konkurentnost je postala imperativ. Da bi proizvod postao konkurentan on mora biti oslobođen svih externih troškova kao što su
15
Fakultet za menadzment
ekološki troškovi (filozofija "ko zagadi taj plati"), socijalni troškovi itd. Proces ukidanja svih propisa koji opterećuju cenu proizvoda naziva se deregulacija. Svi ekološki, socijalni i moralni obziri su podčinjeni interesu maximiziranja trgovine. Žeđ za profitom iz trgovine naglo je porasla tržištem jeftine radne snage dalekog istoka. Zato nije ni čudo da su sve propise o slobodnoj trgovini donela i popularisala udruženja biznismena. U Svetskoj trgovinskoj organizaciji odluke donose ministri trgovine koji zastupaju interese izvoznih lobija svoje države i u krajnjoj liniji ukupnog izvoza svoje države i prihoda koji od toga puni državni budžet. WTO ima tročlani sud koji arbitrira u trgovinskim sporovima između država.
WB- svetska banka kao komplement IMF-u je trebalo da se bavi strukturalnim problemima i politikama vlada po pitanju finansijskih institucija, tržišta rada, trgovinske politike. Ali u praksi WB je bila "mlađi brat" MMF-u koji je često uzurpirao donošenje odluka koje nisu u njegovom domenu. U novije vreme WB sve više stavlja akcenat na pitanja kao što su borba protiv siromaštva, osnovna zdravstvena zaštita, smanjenje nepismenosti, obrazovanje, snabdevenost vodom i hranom, pravima radnika tj. mnogo manje ekonomskim a sve više socijalnim problemima koji utiču na kvalitet života. Ovaj naglasak na socijalnim problemima je znak promene vrednosti sa kojih svetske institucije nastupaju prema nerazvijenim zemljama u smislu odgovornosti svetskog biznisa i svetske trgovine za sudbinu globalne zajednice.
Sve u svemu posledice sinhronog delovanja monetarnih, finansijskih i trgovinskih institucija na stanje u svetu u celini su veoma poražavajuće. Postavlja se pitanje zbog čega? Po mišljenju Stiglica problem pre svega leži u upravljanju tim institucijama: ko odlučuje šta i kako one treba da rade. Te institucije ne samo da su pod uticajem najbogatijih industrijskih zemalja već i komercijalnih i finansijskih interesa u tim zemljama. Pored toga čelnici ovih institucija se biraju iza zatvorenih vrata i bez iskustva sa radom u zemljama u razvoju. Problem je i u tome ko govori u ime neke zemlje. U MMF-u su to ministri finansija i guverneri, u WTO su to ministri trgovine koji odražavaju interese poslovne zajednice iz koje dolaze i u koje se obično vraćaju samo na viša i odgovornija mesta. Politike ovih institucija su često izjednačene sa komercijalnim i finansijskim interesima razvijenih industrijskih zemalja. Ti su interesi zamenuli brigu za životnu sredinu, demokratiju, ljudska prava i socijalnu pravdu. Osim što iz njih slabo izlaze bilo kakve informacije izgleda da još teže ulaze u njih. Suviše procedure i sporednih stvari umesto suštinskih. Netransparentnost rada koja izaziva sumnju da neki politički interesi ili specijalni interesi utiču na odluke MMF-a. Neinformisanost MMF-a o kulturi, običajima i vrednostima sredine o čijoj se sudbini odlučuje kada se zna da kultura i običaji mogu uticati na ekonomsko ponašanje. Ideologija tržišnog fundamentalizma i odustajanje od Kejnsovog principa održavanja ekonomije pri punoj zaposlenosti, osionost i prepotencija rukovodećih stručnjaka MMF-a postavili su pitanje u zemljama u razvoju nije li još pre pola veka došlo do zvaničnog kraja kolonijalizma? Ove institucije su 16
Fakultet za menadzment
sve do sada izbegle bilo kakvu odgovornost koja se inače očekuje od javnih institucija u razvijenim demokratijama Kriterijumi vrednovanja rada ovih institucija moraju se izmenuti, sa čisto ekonomskih ka socijalnim i humanim. Izgleda da se MMF više bavio načinima kako da naplati dugove nerazvijenih zemalja nego da potpomogne njihov razvoj sve da bi sačuvao ugled poštovanja kreditnog ugovora koji bi neplaćanjem dugova potkopao i sam kapitalizam. Ali zaboravio ja da postoji i jedan podjednako važan nepotpisani ugovor između naroda i države, društveni ugovor koji zahteva da država obezbedi osnovnu socijalnu i ekonomsku zaštitu, dostojanstven život uključujući mogućnost zapošljavanja. Finansijski interesi su dominirali u MMF-u, dok su u WTO dominirali komercijalni interesi. Najveći izazov koji stoji pred čovečanstvom nije u institucijama kao takvim već u mentalnom sklopu ili sitemu vrednosti koji komercijalne i finansijske interese poslovne elite stavlja iznad ekoloških, socijalnih, zdravstvenih itd. Vlade treba da obezbede da svako društvo i privreda funkcionišu efikasno i humano. Tržišni fundamentalizam i njemu odgovarajući menadžment maximizacije dobiti iz odnosa čoveka, tehnike i prirode moraju u interesu održivog i izdrživog rasta ali i opstanka civilizacije da promene osnovni mentalni sklop, a to znači sistem vrednosti sa kojim startuju u tržišnu utakmicu. Menadžment optimizacije odnosa ova tri faktora treba da omogući da start u tržišnoj utakmici bude sa pozicija društvene odgovornosti koja danas ima dovoljnu snagu argumenta za temelj novih vrednosti.
17
Fakultet za menadzment
LITERATURA
1. Polany Karl, Velika preobrazba, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999.
2. Stiglic E. Džozef, Protivrečnosti globalizacije, SBM-x, Beograd, 2002.
3. Hantington Samjuel, Sukob civilizacija, CID, Podgorica, 2000.
18
Fakultet za menadzment
19
SADRŽAJ
1. Tržište i promene........................................................................................................ 1
1.1 Priroda promena ............................................................................................................................ 1
1.2. Istorijat tržišne civilizacije ............................................................................................................. 3
1.3. Lassaiz- fare ................................................................................................................................... 7
1.4. Socijalističko i fašističko rešenje .................................................................................................... 8
1.5. Tržište i svet nakon drugog svetskog rata .......................................................................................10
1.6. Protivurečnosti globalizacije- Džozef E. Stigl..................................................................................13
2 .Literatura.................................................................................................................. 16
3. Sadržaj........................................................................................................................ 17

Нема коментара:

Постави коментар