среда, 22. јун 2011.

Nauka i naucno saznanje


2.1. Nauka i nau no saznanje
Ljudska realnost nastaje simboli kom artikulacijom onoga što je neposredno
odnosno ulno dato. Stasavaju i kao ljudsko bi e, ovek je istovremeno stvarao logiku
kao skelet mišljenju koje je glavno oru e u spoznaji i ovladavanju spoljašnjim svetom i
jezik kao na in izražavanja misli u procesu komunikacije kao osnovu nastajanja
društvenosti. Sve logi ke operacije kao što su konjunkcija, disjunkcija, implikacija,
ekvivalencija kao i proces zaklju ivanja imale su adekvatan pandan u jezi kim
zakonitostima koje se danas prou avaju na svim nivoima nauke o jeziku, po ev od
fonetike, morfologije, leksike, semantike, sintakse, pa do semiotike. Logi ke, s jedne
strane, i jezi ke operacije i pravila, s druge strane, nisu dva paralelna i nezavisna sveta,
ve jedinstven sveprožimaju i odnos me usobnog uticaja i uslovljavanja. Nau nici, bilo
da se bave filozofijom, naukom o jeziku ili nau nom metodologijom, pristupali su
problemu spoznaje spoljašnje stvarnosti i komunikaciji kao njenoj osnovi, na specifi an i
ponekad suviše uskostru an na in. Jedna celovita slika ovekovih spoznajnih i
komunikoloških dometa može se ste i samo kroz interdisciplinarni pristup, koji u sebi
sadrži filozofski, logi ki i komunikološki, psihološki, fiziološki, antropološki i druge
specifi ne pristupe problemu ovekovog odnošenja prema svetu oko sebe.
Ludvig Vitgenštajn koji se smatra osniva em škole logi kog pozitivizma, u svom
najzna ajnijem delu Tractatus logico philosophicus, na specifi an na in rešava problem
odnosa jezika i logike, oslanjaju i se pre svega na stavove, jer celokupnost stavova je
govorni jezik.
Celokupna stvarnost koja nas okružuje je naš svet. Mi kao ulna bi a imamo
sposobnost da diferenciramo bi a, predmete i procese iz spoljašnjeg sveta, i na taj na in
pravimo slike injenica iz spoljnjeg sveta. Slika je injenica, ona je model stvarnosti.
Logi ka slika ovako spoznatih injenica je misao. Osnovna, ”elementarna estica”
logi kog mišljenja je pojam. U logici pojam se definiše kao misaoni odraz najnužnijih
svojstava jednog bi a, predmeta ili procesa. Naj eš i izraz za pojam je termin, odnosno
re ali može biti i neki drugi znak bilo koje vrste, a naj eš e vizuelni. Termin je
ospoljena, manifestna strana pojma, a pojam je prema tome unutrašnja, misaona strana
termina. Da bi se ljudi uspešno sporazumevali, zna enje termina mora bar približno biti
odre eno i u tom zna enju se mora dosledno i upotrebljavati. Ako su karakteristike pojma
zaista nužna, bitna i suštinska svojstva predmeta, bi a ili procesa na koji se odnose, tada
za pojam možemo re i da je on razgovetan. Na taj na in je utvr en sadržaj toga pojma, tj.
njegova konotacija. Ako se pored toga ta no zna na koje se sve predmete odnosi dati
pojam, onda se za njega može re i da nam je jasan. Tako se utvr uje obim odnosno
denotacija pojma. Tako, na primer, pojam paralelograma u geometriji ozna ava sve
geometrijske slike koje imaju dve naspramne stranice paralelne, kao što su kvadrat,
pravougaonik, romb i romboid. Me utim, pored osnovnih, pojam može imati i niz drugih
manje bitnih, ali njemu tako e svojstvenih odredaba. One mogu biti bitne ili manje bitne,
pa ak i nebitne. Mogu biti izvedene, promenljive, specifi ne i sl. Što je više odredaba
jednog pojma, to je njegova upotreba u ljudskoj komunikaciji delikatnija a ponekad i vrlo
otežana. Zato, tokom komunikacije esto se postavljaju pitanja: ”u kom kontekstu
upotrebljavaš tu i tu re ?” ili ”na šta se konkretno odnosi ta re ?”
Ovo se naro ito odnosi na vrednosne pojmove, kao što su dobar, lep, uzbudljiv,
moderan, pošten, nazadan, i sl. Najve i broj njih nije ni razgovetan ni jasan, niti se mogu
precizno odrediti njihove karakteristike niti predmeti i pojave na koje se odnose, tj.
njihov obim. Svi pokušaji da se ta no utvrde karakteristike lepog, modernog, poštenog,
imali su samo privremen i ograni en karakter. Ovo se naro ito odnosi na pojmove koji
sadrže estetske i eti ke karakteristike.
Zašto je to tako?
Za vrednosne pojmove, a vide emo kasnije i za vrednosne stavove ili sudove, može
se re i da su vrlo retko samo misaonog/racionalnog karaktera. Oni uvek nose
emocionalne elemente. To ih u svakodnevnoj komunikaciji, mišljenju i delovanju ljudi
ini relativnim, promenljivim, jednom re ju ”živim”. ovekovo emocionalno reagovanje
na svet oko sebe mnogo je (filogenetski) starije od racionalnog odnošenja prema
stvarnosti. Ova emocionalna, tj. subjektivna stvarnost je legitimni deo svih vrednosnih
pojmova. Ona se ne može nikakvim misaonim postupkom (pa ak i nau nim) eliminisati,
niti je to uopšte nužno. ak su i mnogi nau ni pojmovi puni emocionalnog naboja, a
stvarala ki žar nau nika za saznavanjem samo je podsticajni element za uspešan nau ni
rad. Vrednost pojma se ne odre uje prema njegovim emocionalnim elementima ve
prema preciznosti njegovih misaonih odredaba (sadržaja i obima). ovek je emocionalno
bi e i emocijama reaguje na svet oko sebe. To je ono na šta treba uvek ra unati. Zbog
ega? Mnogo pre nego što je ovek po eo da stvara pojmove o stvarima i bi ima oko
sebe, desilo se prelogi ko uopštavanje o tim stvarima i bi ima, ali na osnovu prijatnih i
neprijatnih emocija. Spontane simpatije i antipatije povezane su sa ovom primarnom
generalizacijom (u enje uslovljavanjem). To je dovelo do toga da su emocije u stvari
sasvim prirodna podloga vrednostima i vrednovanju. U po etku svog razvoja mišljenje e
ih dosledno pratiti. Razvojem kriti kog mišljenja emocije i mišljenje se delimi no
razilaze. To je proces racionalizacije stvarnosti od strane ljudskog bi a. U tom procesu,
mišljenjem se otkrivaju realna svojstva predmeta, bi a i procesa i njihovo realno dejstvo
na oveka i njegov život, koje se ne poklapa uvek sa njegovim emocijama. To name e
potrebu da se emocionalne reakcije koriguju i kontrolišu. Ali to nikako ne zna i da se u
ovom procesu racionalizacije stvarnosti emocije ”izbacuju” iz procesa mišljenja. Zbog
toga, da bi se današnji ovek odrekao svojih emocija, koje doživljava kao suštinski deo
sebe, potreban je neki zaista valjani razlog.
Proces racionalizacije stvarnosti je tekao kroz istorijsko iskustvo svih ljudi, i u enje
iz tog iskustva. Tako nastaju norme koje regulišu ponašanje ljudi u zajednici, kao uslov
opstanka i razvoja oveka u njegovoj društvenosti. One se u po etku javljaju kao
tradicionalne, a zatim i kao zakonske norme iza kojih stoji autoritet državnih institucija sa
aparatom za fizi ku prinudu. Svakog oveka kada se rodi zati e hiljadu nemih pravila
koje interiorizuje, usvaja u procesu socijalizacije ime postaje socijalizovano i
civilizovano bi e. Zato svaka norma, kao vrednosni kriterijum, mora pronalaziti meru
izme u li nog i opšteg, a vrednosni pojmovi moraju da imaju relativnu vremensku
konstantnost da bi ovek mogao na osnovu njih da vrednuje svet oko sebe. Tako je, na
primer, sa pojmom lepog kroz epohe i umetni ke stilove. Lepo ima razli ite sadržaje u
antici, klasicizmu, romantizmu, ekspresionizmu, dadaizmu, avangardi ili modernizmu.
Na osnovu toga se procenjuju umetni ka dela kao dobra ili loša sa njihove estetske
strane.

Нема коментара:

Постави коментар