среда, 22. јун 2011.

DRUŠTVENE NEJEDNAKOSTI I DRUŠTVENA STRATIFIKACIJA


15. DRUŠTVENE NEJEDNAKOSTI
I DRUŠTVENA STRATIFIKACIJA
Pitanja društvenih nejednakosti spadaju u važnu i složenu sociološku temu. U svim ljudskim društvima postoje različiti oblici društvenih nejednakosti, odnosno društvene stratifikacije, pre svega, u pogledu bogatstva, moći, uticaja ili ugleda. Nejednakosti mogu biti: rasne, polne, prema talentu i sposobnostima, etničke, starosno-generacijske... Teško je odrediti koji izvor nejednakosti je najvažniji, ali je možda korisno ukazati na mišljenje Hariet Bredli preka kojem „ni jedan izvor nejednakosti nema primarnu važnost... svi su podjednako važni...” [1]. Prema M. Popoviću, društvene nejednakosti, pre svega, proizilaze iz nejednakosti u raspolaganju materijalnim i drugim društvenim dobrima, odnosno u njihovom korišćenju [2].
Podela društva i njegova stratifikacija sastavni su deo života i funkcionisanja društva. Haralambos, na primer, razlikuje društvenu nejednakost, kojom se potvrđuju brojni oblici društvenih različitosti i društvenu stratifikaciju, kao poseban oblik društvene nejednakosti koji se tiče postojanja uočljivih društvenih grupa, rangiranih po principu jedna iznad druge, prema faktorima kao što su prestiž i bogatstvo [3].
Nejednakosti se tumače i kao rezultat neravnomerne distribucije dobara, prestiža i moći, a kad se sistem društvene nejednakosti temelji na društvenoj hijerarhiji, govori se o društvenoj stratifikaciji.
Društvene nejednakosti utemeljene su na tri osnovna socijalna podsistema: ekonomskom, političkom i kulturnom. Na osnovu ovih elemenata, izdvajaju se i tri ključna kriterijuma društvenog strukturisanja: društvena moć, svojina (bogatstvo) i obrazovanje. Kao oblik društvenog strukturisanja, P. Sorokin navodi i raslojavanje prema zanimanjima, odnosno prema profesiji za koju su se pojedini članovi društva opredelili [4].
Pojam društvene nejednakosti odnosi se na postojanje društveno stvorenih nejednakosti i pretpostavlja povlastice koje ljudi imaju u odnosu na druge (bogatstvo, moć, ugled). Postoje, međutim, i stanovišta prema kojima je društvena nejednakost biološki utemeljena kao: prirodna ili fizička, starosna (generacijska), rasna, duhovna.
Stratifikacija podrazumeva društveno sankcionisanje nejednakosti. Društvena stratifikacija označava postojanje društvenih grupa koje su rangirane jedna iznad druge, na temelju količine moći, ugleda i bogatstva njenih članova. Pojedinci su rangirani u skladu sa zajedničkim sistemom vrednosti, koji je prihvaćen i, prema tome, opravdan, ispravan i prikladan. To su „grupne predodžbe koje definišu poželjne tipove društvenog sistema” (Parsons, T., Društva, 1991; 161). Društvena stratifikacija znači diferencijaciju stanovništva u hijerarhijski postavljene klase i ogleda se u postojanju viših i nižih slojeva. Stratifikacija znači i „sistem strukturisane društvene nejednakosti” (Županov, J., 1983: 65), odnosno nejednakost koja nije slučajnog karaktera, već se raspoređuje prema određenom obrascu; ona je relativno trajna i stabilna, čak društveno opravdana i legitimna [5]. U svojim zalaganjima za pravedno društvo, Pjer Burdije (Signalna svetla, 1999) se izjašnjava za „socijalnu pravdu”. Nejednakosti predstavljaju „društveno distribuisanje društvene nejednakosti”. Zato je pravedno da društvo (koje želi da bude pravedno) izvrši re-distribuciju onoga što je nejednako.
Teorije o društvenoj nejednakosti
1
U sociološkim izučavanjima društvenih nejednakosti najuticajnije su dve teorijske orijentacije: funkcionalistička i marksistička.
Polazno stanovište funkcionalista (T. Parsons, D. Kingsli, V. Mur) zasnovano je na uverenju da postoje osnove potrebe i funkcionalni preduslovi koje je potrebno zadovoljiti kako bi društvo preživelo. Pošto je društvo sastavljeno od delova koji čine celinu, među njima treba uvesti određeni stepen reda i stabilnosti kako bi ono dobro funkcionisalo. Društvena stratifikacija je neminovnost koja doprinosi održavanju i dobrobiti društva. Odnosi između pojedinaca i društvenih grupa su odnosi saradnje i zavisnosti, budući da nijedna grupa nije samodovoljna i ne može sama da zadovolji potrebe svojih pripadnika. Stratifikacija je rangiranje jedinica u nekom društvenom sistemu u skladu sa zajedničkim sistemom vrednosti. Društvo, kao delujući mehanizam, mora rasporediti svoje članove, odnosno dati im odgovarajuće društvene položaje i podstaknuti ih da izvrše dužnosti na tim položajima. Nejednakost je sredstvo kojim stumuliše pojedince da najvažnije zadatke obavljaju najbolje, marljivo i odgovorno (D. Kingsli, V. Mur, Neki principi stratifikacije, 1942). Za funkcionaliste, društvena stratifikacija je samo horizontalna i klasifikuje se prema ulogama i zadacima, profesijama i institucijama.
Svaka organizacija uključuje centralizaciju i diferencijaciju vođstva i autoriteta, pri čemu se određuje i njihov status, zavisan od važnosti posla koji obavljaju. Kao i razlike u ugledu, nejednakost u pogledu moći se, takođe, bazira na zajedničkim vrednostima. Moć se prihvaća zato što je oni koji su na vlasti koriste u realizaciji zajedničkih ciljeva, izvedenih iz osnovnih vrednosti društva.
Poznata je funkcionalistička teza o podeli društvenih uloga (rola), kao najvažnijem faktoru dobrog funkcionisanje društva. Ljudi se razlikuju po svojim sposobnostima i talentima, te se kroz funkciju stratifikacije, najsposobniji članovi društva povezuju s funkcionalno najvažnijim položajima. Visoki položaji zaslužuju i visoke nagrade.
Marksizam, kao radikalna društvena teorija, ima suprotna gledišta o društvenoj stratifikaciji, u odnosu na funkcionalističku teoriju o integrativnoj ulozi društvene stratifikacije. Marksisti posmatraju stratifikaciju kao strukturu koja ne integriše društvo, već ga deli, pri čemu su niži socijalni slojevi iskorišćavani. Moć vladajućeg sloja (klase) zasniva se na vlasništvu i kontroli proizvodnih snaga. Privatno vlasništvo i višak bogatstva čine osnovu za razvoj klasnih društava. Poznata je marksistička maksima da je „istorija svih klasnih društava istorija klasne borbe”. Društva ne postoje zbog ugovora ili konsenzusa, već njihovo postojanje karakteriše stalna borba društvenih grupa Prema Karlu Marksu, kapitalizam je klasni sistem nepodnošljiv za život i rad čoveka. Iako su vlasnici kapitala i radnici zavisni jedni od drugih – kapitalisti je potrebna radna snaga, a radniku je potrebna plata: međuzavisnost je veoma neuravnotežena. Odnos između klasa je eksploatatorski, budući da radnici imaju malo ili nimalo kontrole nad svojim radom, a poslodavci mogu da ostvare profit prisvajajući proizvode radnikovog rada. Karl Marks je smatrao da će klasna borba oko ekonomskih resursa biti sve oštrija kako vreme bude prolazilo.
Klasni sastav zasniva se na stečenom statusu i podrazumeva rangiranje pojedinaca prema njihovom ekonomskom položaju u društvu. Smatra se da se status pojedinca može menjati u skladu s promenama njegovog ekonomskog položaja, ali nejednaka distribucija društvenih dobara postaje trajniji kriterijum razlikovanja klasa. Prema K. Marksu, postoje dve klase: buržuji i proleteri.
Ropstvo predstavlja najekstremniji oblik društvene nejednakosti: pojedinci raspolažu drugima kao svojim vlasništvom. Društva sa takvom stratifikacijom 2
moraju imati veoma razvijen sistem prisile i nasilja nad pojedincima, kako bi održali privilegije vlasnika.
Kaste i staleži pojavljuju se kao određeni oblici klasa, ali od klasa se razlikuju po pravnim i religijskim karakteristikama, kao i po svojoj izrazitoj zatvorenosti. Jed-na klasa može da obuhvati više kasta i staleža, kao što i jedan stalež može biti pri-sutan u više klasa.
Staleži i staleški položaj znači pozitivno ili negativno privilegovanje u društvenom pogledu, zasnovano na načinu života, formalnom načinu obrazovanja, prestižu na osnovu porekla ili na osnovu zanimanja. Staleži su ka-rakteristični za feudalno društvo, a njihov društveni položaj je definisan pravnim propisima. Pripadnost pojedinaca konkretnom staležu određena je rođenjem, a društvene funkcije koje oni vrše su, po pravilu, nasledne. U odnosu na kaste, sta-leži su otvorenije društvene grupe. Prelaženje iz nižeg u viši ili iz višeg u niži sta-lež bilo je moguće.
Sloj je posebna društvena grupa u okviru jedne klase, koja se od drugih društvenih slojeva razlikuje prema veličini materijalnog bogatstva (viši, srednji, niži sloj), ili prema granama privredne delatnosti (industrija, trgovina, finansije). Društvena slojevitost pokazuje kojoj grupi, klasi, sloju, stratumu pojedinac pripada, kakve ima privilegije i prava, kakve ima obaveze i funkcije.
Profesije, odnosno profesionalne društvene grupe rezultat su sve veće i složenije društvene podele rada i institucionalizacije društvenih odnosa, a samim tim i veli-kog broja profesija, odnosno zanimanja. Profesinalnu društvenu grupu čine ljudi koji se bave istim zanimanjem. Pri tome, svaka profesionalna grupa, pored opštih, ima i svoje posebne interese u odnosu na druge profesionalne grupe, koje nastoji da društveno promoviše [6].
Veberovo stanoviše o društvenoj stratifikaciji
Za razliku od marksizma, Veber ne upotrebljava sintagmu klasna nejednakost, već socijalna slo-jevitost. Doduše, slično Marksu, on na klase gleda sa stanovišta ekonomije, pre svega tržišne pri-vrede, u okviru koje postoji takmičenje za ekonomsku dobit, pa je za Vebera „klasna situacija” isto što i „tržišna situacija”. U sličnim klasnim, odnosno tržišnim situacijama pojedinci imaju slične životne šanse. Njihov ekonomski položaj ima direktan uticaj na njihove šanse da steknu sve ono što se u tom društvu smatra poželjnim (visoko obrazovanje, kvalitetno stanovanje i dr.). Klasna podela, po Veberu, postoji između onih koji poseduju proizvodne snage i onih koji ih ne-maju (mada ima i onih slojeva koji ne raspolažu vlasništvom, ali na osnovi visokih prihoda spadaju u „gornju” klasu: menadžeri, razni stručnjaci, visoki službenici i dr.).
Pojam klase Veber je ograničio na grupu ljudi koji dele sličnu socijalnu sudbinu, nalaze se u istom klasnom položaju, dok je grupu ljudi koja deli sličan životni stil, bez obzira na klasnu pripadnost, nazvao statusnom grupom (na primer: poznati pesnik može imati visok društveni status, ali mu je ekonomski status vrlo nizak). Klasna pripadnost zavisi od distribucije tri osnovna društvena dobra: političkog statusa ili moći, ekonomskog statusa ili bogatstva i socijalnog statusa ili prestiža.
Polazeći od toga, Veber razlikuje četiri društvene klase: 1) posedničku gornju klasu; 2) gornju klasu bez poseda (“beli okovratnici” ili poslovna klasa); 3) društvenu klasu – svi klasni položaji među kojima je moguća razmena, i to lično ili u nizu generacija; 4) fizičke radnike. Za razliku od Marksa, Veber smatra da je privatna svojina (imovina, posedovanje) najvažniji uzrok postojanja klasa, mada ima u vidu i druge elemente. Na primer, on ukazuje na to da tržišna vrednost nepo-sedničke klase varira, čime se stvaraju mogućnosti za nastanak različitih društvenih klasa [7].
3
Društveni slojevi i njihov status
Životno je pravilo da oni koji zauzimaju više pozicije u nekoj oblasti obično imaju dobre pozicije i u drugim oblastima. Ljudi koji pripadaju višim ekonomskim slojevima često su i u višim političkim i profesionalnim slojevima. Siromašni su, kao po pravilu, lišeni političkih prava i pripadaju najnižim slojevima profesionalne hijerarhije. Bez obzira na to koju teorijsku orijentaciju o društvenoj stratifikaciji prihvatili, može se reći da su sva društva, prethodna ili moderna, diferencirana na različite klase, slojeve ili statuse.
Društveni status se bazira na: načinu života, uobičajenim procesima obrazovanja, društvenom ugledu stečenom rođenjem ili zanimanjem (u rimskom pravu deklarisana su tri važna statusa: slobodni građanin – status libertatis; punopravni građanin – status civitas; pripadnik jedne od rimskih porodica – status familiae). Status pokazuje kojoj grupi, klasi, sloju i stratumu pojedinac pripada, kakve ima privilegije i prava, kakve ima obaveze i funkcije.
Prema M. Veberu, satus, a ne klasa, čini osnovu za formiranje društvenih grupa iz zajedničkih interesa i identiteta. Statusna grupa sastoji se od pojedinaca koji imaju slične društvene pozicije (časti).
U nauci o društvu postoje brojne teorije o društvenoj stratifikaciji i statusnoj diferencijaciji (zavisno od kriterijuma koji autori ovih teorija uzimaju kao odlučujući). U američkoj sociologiji, nasuprot marksističkoj teoriji klasa, dominira tzv. teorija socijalne stratifikacije. Za ovu teoriju je, pored ostalog, karakteristično shvatanje društva kao harmoničnog organizma i tumačenje pro-mena samo kao evolutivnih i u okvirima datog sistema.
Britanski sociolog Entoni Gidens smatra da u savremenom kapitalizmu postoje tri glavne klase: gornja klasa, koja se temelji na vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju; srednja klasa, koja se temelji na posedovanju obrazovnih i tehničkih kvalifikacija; niža radnička klasa koju karakteriše posedovanje manuelne radne snage.
U najpoznatije teorije društvene stratifikacije spadaju: teorija po izvoru i visini prihoda (H. Moeller); teorija po zanimanju (Šmoler); teorija po bogatstvu (Biher); teorija po kriterijumu elite (V. Pareto); teorija po monopolu izvesnih šansi i prestiža (M. Veber); teorija po društvenim funkcijama (J. Šumpeter); teorija o šest klasa (W. L. Warner). Danas se načešće primenjuje upravo Vornerova teorija o šest klasa američkog društva (The Social Classes in America, 1949): viša-viša ili najviša (upper-upper) klasa; niža-viša (lower-uper) klasa; viša-srednja (upper-middle) klasa; niža-srednja (lower-middle) klasa; viša-niža (upper-lower)klasa; najniža (lower-lower) klasa.
Prema tzv. organizatorsko-tehničkoj teoriji, društvena stratifikacija zavisi od organizacije rada, budući da ljudi kroz svoje mesto i ulogu u organizaciji rada, kao i zbog superiornosti svog posla stiču bolje društvene pozicije i više statuse.
Merenje socijane pripadnosti
Istraživanja društvenih statusa predstavljaju složen sociološki zadatak. Problemi se najčešće javljaju pri uspostavljanju kriterijuma za određivanje socijalne pripadnosti, kao i visokog nivoa subjektivnosti ispitanika pri proceni njihovog ekonomskog i ukupnog društvenog položaja. U ovom tipu istraživanja, sociolozi koriste sledeće metode:
4
1. Reputacijska metoda. Istraživač pita ispitanika kojoj klasi/sloju misli da pripada određeni pojedinac. Ova metoda se, uglavnom, primenjuje na male zajednice.
2. Subjektivna metoda. Istraživač pita ispitanika kojoj klasi/sloju pripada on sam. Ova metoda može se primeniti na veliku populaciju, ispitivanjem javnog mnjenja na slučajnom uzorku. Pokazalo se da mnogi ljudi sebe svrstavaju u višu klasu nego što je to realno, a rezultati u velikoj meri zavise od načina postavljanja pitanja.
3. Objektivna metoda. Istraživač postavlja ljude u proizvoljan broj klasa/slojeva, na temelju nekog unapred zadanog kriterijuma (na primer: ukupnog godišnjeg prihoda, visine prihoda po članu porodice, rangu zanimanja/profesije).
Korisno je ukazati i na nomenklaturu socijalnih statusa i zanimanja koju trenutno koristi britanska državna radiodifuzna asocijacija BBC u svojim istraživanjima javnog mnjenja i auditorijuma:
1) gornja srednja klasa: visoki rukovodioci u administraciji i profesije kao što su hirurg i profesor, viša građanska služba, direktori kompanija sa preko 25 zaposlenih;
2) srednja klasa: srednji rukovodeći sloj u upravi i administraciji, nastavno osoblje, srednji rukovodioci;
3) niža srednja klasa : a) nadzornici, sveštena lica i mladi rukovodioci u upravi, policijski narednici, medicinske sestre, studenti i sl.; b) stručna kvalifikovana radnička klasa koju čine stručni manuelni radnici, trgovci, frizerke, taksi vozači u Londonu;
4) polukvalifikovani i nekvalifikovani manuelni radnici: taksisti izvan Londona, trgovački putnici „od vrata do vrata”;
5) građani na najnižem nivou egzistencije: državni penzioneri ili udovci bez drugog izvora prihoda, sezonski radnici i radnici na najnižem nivou na državnoj pomoći.
Društvena pokretljivost (mobilnost)
Problemi društvenih nejednakosti i različitih oblika njihove formalizacije važni su za razumevanje društvene pokretljivosti ili mobilnosti. Ogist Kont i Herbert Spenser su, po uzoru na fiziku, pokušali da analiziraju „socijalnu statiku” (opisati socijalne slojeve i kriterijume njihovog razlikovanja) da bi mogli raspravljati o „socijalnoj dinamici” (način na koji se u društvu može uspeti ili propasti).
Mnogi sociolozi smatraju da je mobilnost vezana za broj ponuđenih statusa u određenom društvu. Iz toga zaključuju da je današnje društvo mnogo otvorenije i da su pojedinci socijalno mobilniji. Treba, međutim, imati u vidu i činjenicu da mobilnost nekog društva ne zavisi samo od broja statusa, već i o tome da li su ti statusi pripisani (nasledni) ili su stečeni.
Otvaraju se, međutim i druga pitanja: Kako društvo motiviše pojedince na borbu za pozicije? Kako ih motiviše da obavljaju uloge koje pozicije zahtevaju? Kako funkcioniše sistem najviših pozicija? Šta su najteži poslovi? Koji poslovi najviše utiču na održavanje društva? Koji poslovi zahtevaju najveću sposobnost i talente? Kakav je sistem nagrada (prestiž, plata, slobodno vreme)? Ukoliko nema ko da popuni pojedine društvene položaje, da li se društvo raspada?
Glavne oblike društvene mobilnosti predstavljaju:
5
a) horizontalna pokretljivost – socijalno kretanje ili premeštanje pojedinca unutar istoga ranga (na primer, promena radnog mesta, pri čemu pojedinac zadržava isti status); veliki deo te pokretljivosti motivisan je socijalnom percepcijom novog radnog mesta, koje je u nekom smislu „više” na društveno-hijerarhijskoj lestvici;
b) vertikalna pokretljivost – kretanje osoba između socijalnih rangova (može biti usmerena gore ili dole);
c) strukturalna pokretljivost – odnosi se na vertikalnu mobilnost pojedine grupe, klase ili zanimanja u odnosu na druge grupe u sistemu društvene stratifikacija (važnost vojnog zapovednika tokom ratnog stanja);
d) intrageneracijska pokretljivost – pokretljivost pojedinaca unutar društveno stratifikovanog sistema u jednoj generaciji; odnosi se na promene socijalnog položaja tokom života pojedinca (vozač kamiona postaje visoki političar);
e) intergeneracijska pokretljivost – pokretljivost pojedinaca ili celih slojeva u više generacija; ovo je tipičniji oblik socijalne pokretljivosti i odnosi se na pokretljivost dece u odnosu na njihove pretke (dete iz radničke porodice postane lekar).
Vrste i uzroci socijalne pokretljivosti
Ako je tačno da su horizontalno i vertikalno diferenciranje društvenih odnosa i delatnosti dve osnovne dimenzije socijalne strukture, tada se i glavni oblici društvene pokretljivosti kreću linijom ovih dimenzija.
Horizontalna pokretljivost se ispoljava uglavnom u promenama profesionalnih delatnosti (uloga), mesta stanovanja ili nekih drugih oblika društvenog života, pri čemu se ove promene dešavaju u okviru istog sloja, tako da individue zadržavaju uglavnom isti društveno-ekonomski status. Ekonomske migracije su naročito čest i značajan oblik horizontalne pokretljivosti. Kad se radnici, na primer, iz privredno zaostalih oblasti zapošljavaju u fabrikama u razvijenijim krajevima zemlje..., kad zanatlije otvaraju svoju radnju u novim naseljima koja se tek podižu, ili kad profesori univerziteta prelaze sa jednog univerziteta na drugi (što je naročito karakteristično za profesore u SAD) – u tim i sličnim oblicima manifestuje se horizontalna pokretljivost u društvu. Naravno, težnja da se poboljša materijalni položaj je obično glavni motiv ove pokretljivosti, mada individue koje su popravile svoj položaj na ovaj način nisu pri tom bitno promenile svoj društveno-ekonomski status. Ako se radnik zaposli u drugoj fabrici sa većom zaradom, on ostaje ipak radnik.
Vertikalna pokretljivost se zbiva na taj način što pojedinci bitno menjaju svoj društveno-ekonomski položaj, tako da prelaze u drugi sloj, viši ili niži. Vertikalna pokretljivost se manifestuje, dakle, kao društveno napredovanje ili nazadovanje na lestvici socijalne stratifikacije. Pri tome se ona odigrava kao međugeneracijska ili kao unutargeneracijska pokretljivost. U prvom slučaju dolazi do promena društveno-ekonomskog statusa između pripadnika različitih generacija, na primer između oca i sina, dok je u drugom reč o statusnim promenama koje pojedinac doživljava u toku svog života.
Sa gledišta sociološke teorije, najznačajnija su pitanja socijalnih uzroka, oblika i posledica vertikalne pokretljivosti. Na pitanja šta izaziva promene u društveno-ekonomskom statusu dati su različiti odgovori... To su: promene u zahtevima za obavljanjem profesionalnih i drugih društvenih uloga i „promene u ponudi talenata (sposobnosti)”. Ako, na primer, vršenje određenih profesionalnih uloga u određenom periodu traži veću stručnost nego ranije, to može da izazove veće
6
socijalno pomeranje, bilo da oni koji više nisu u stanju da ih vrše napuštaju svoje dužnosti, ili se javljaju kandidati za njihovo obavljanje iz drugih slojeva. Tipičan i značajan primer ovih procesa je povlačenje značajnog broja kapitalista sa dužnosti rukovodilaca preduzeća (pri čemu oni, naravno, zadržavaju svoj status kapitalista koji prisvaja višak vrednosti) i preuzimanje te uloge od strane profesionalnih menadžera ne-vlasnika, koji se često regrutuju iz nižih društvenih slojeva.
Popović. M., (1974), Problemi društvene strukture, str. 308–309.
Uz ovaj poznati tekst Mihajla Popovića o društvenoj pokretljivosti, koji zaslužuje da u celosti bude citiran, dodajmo i to da savremene komparativne međunarodne studije socijalne pokretljivosti i nejednakosti pokazuju koji su faktori uključeni u prihvatanje novih uloga i percepciju uspeha. Istraživanja potvrđuju da zemlje s najvećom socijalnom pokretljivošću (u kojima najbrže raste nejednakost), predstavljaju, istovremeno, ona područja u kojima postoji najviše imigranata. U ovim državama postoji tradicija velike horizontalne pokretljivosti, budući da se otvara i najviše novih radnih mesta (na primer, SAD).
L i t e r a t u r a
[1] Haralambos, M., Holborn, M. (2002), Sociologija. Teme i perspektive, Zagreb: Golden marketing, str. 929.
[2] Popović, M. (1984), Klasno-slojne nejednakosti u jugoslovenskom društvu, Beograd, Sociologija, br. 3–4.
[3] Haralambos, M. (1996), Uvod u sociologiju – izabrane teme, Novi Sad.
[4] Sorokin, P. A. (1939), Social and Cultural Hability, Glencoe 111, The Free Press, str. 1113.
[5] Bogdanović, M. (1987), Aktuelnost i značaj sociološkog proučavanja društvenih nejednakosti; u: Društvene nejednakosti, Beograd: Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta, str. 25.
[6] Đorđević, M. R. (2007), Sociologija, Novi Sad: „CEKOM” – books, str. 186–189.
[7] Veber, M. (1976), Privreda i društvo, 1. tom, Beograd: Prosveta, str. 241.
[8] Popović, M. (1974), Problemi društvene strukture, Beograd: BIGZ.
7

Нема коментара:

Постави коментар