среда, 22. јун 2011.

VLAST, MOĆ, AUTORITET


17. VLAST, MOĆ, AUTORITET
Pojmovi vlast, moć i autoritet spadaju u istraživačko polje političke teorije, sociologije politike i opšte sociologije. Svaki od ova tri pojma, može biti predmet zasebne analize. Tako se može govoriti o tipovima vlasti, oblicima vladanja, različitim političkim sistemima, različitim izvorima i oblicima moći, kao i o poreklu autoriteta i mogućnostima njegovog uticaja.
Kategorije moć i autoritet nisu, međutim, samo obeležje vlasti već i drugih sfera društvenog života i na različite načine se manifestuju unutar zasebnih oblika društvenosti. Postoji više vrsta i središta moći, kao i različitih tipova autoriteta. Moć, dakle, može biti ekonomska, ideološka ili duhovna, lična harizmatska moć, grupna ili pojedinačna, javna ili prikrivena.
Termini vlast, moć, autoritet, sila (u smislu političke sile), uticaj i sl., često se upotrebljavaju kao sinonimi. Jovan Đorđević (Politički sistem, 1973, [1]) ukazuje na nesporazume koji proizilaze iz različitog načina upotrebljavanja ovih termina. Negde se srećemo sa izrazom autoritet shvaćenim kao državna vlast, negde se identifikuju pojmovi vlast i uticaj itd. S druge strane, pojam moći se često tumači kao energija vlasti, pa ona ima veću ili manju moć, ali može da bude i vlast bez moći. Moć se, u tom slučaju, shvata kao energija kojom vlast raspolaže. U odnosu na druge oblasti društvenog života, moć se shvata kao rodni pojam, pa govorimo o ekonomskoj moći, ideološkoj, religijskoj moći, moći medija, moći interesnih grupa i dr.
Ipak, najvažnija pitanja koja se tiču vlasti i moći jesu pitanja: Ko i nad kim vlada i kojim sredstvima? Kakvo je poreklo vlasti, iz čega izvire moć? Kakva su sredstva vladavine i kako je ona organizovana?
Ako neki poredak vlasti želi da traje, građani ga moraju prihvatati kao ispravan oblik vlasti – per se (Almond, Verba, Građanska kultura, 1963, [2]), iskazati lojalnost i privrženost – koja se zasniva na priznatom autoritetu onih koji vladaju i njihovoj sposobnosti da odluke sprovode bez spoljne ili normativne pretnje. Tek priznati autoriteti i prihvaćena vlast poseduju moć (moć sistema) rešavanja društvenih problema.
Time se, osim institucionalne, poteže i pitanje stvarne moći neke vlasti, kao i pitanje autoriteta vladajućih struktura. Otuda se sfera politike uvek iskazuje kroz trijadu vlast – moć – autoritet, a pojedinačni i međusobni uticaj jedne od ovih oblasti zavise od demokratičnosti političkog sistema.
Autoritet pak u ovoj trijadi predstavlja okosnicu datog društvenog odnosa, koji ukazuje na njegov kvalitet i predstavlja njegovu dopunu. To podrazumeva da autoritet bude prihvaćen bez prisile, samo na osnovu pozitivnih svojstava nekog subjekta, te da ga prihvata autonoman i slobodan čovek.
U trijadi odnosa vlasti, moći i autoriteta govorimo o sledećim relacijama:
􀂌 vlast nameće i održava društvene odnose, dok autoritet podržava, razvija i civilizuje ljudske odnose;
􀂌 moć je mera razlika i potvrda nejednakosti u tim odnosima;
􀂌 moć je energija vlasti i autoriteta;
􀂌 moć označava društveno-psihološku sadržinu vlasti i autoriteta;
􀂌 moć označava sposobnost da se neka volja izvrši, da postane akt;
1
􀂌 imati moć znači – imati snagu da se neka odluka i volja pretvori u praksu;
􀂌 u odnosu na autoritet – moć izvire iz njega i daje mu snagu.
2Modeli odnosa vlasti, autoriteta i moćivlastmoćautoritetautoritetmoćvlastvlastvlastvlastvlastautoritetmoć
Pojam i sadržaj vlasti
U jezicima, pa i u nauci ne postoji precizna definisanost pojma vlasti u odnosu na druge pojave, posebno na autoritet i moć, pa pojam vlasti ima i više etimoloških značenja. Negde su pojmovi vlast i autoritet sinonimi (na primer, švajcarski ustav naziva svoju nacionalnu skupštinu “vrhovnim organom autoriteta”, francuski ustav Pete republike naziva nacionalnu skupštinu “vrhovnim organom vlasti”, dok srpski ustav kaže da “ustavotvorna i zakonodavna vlast pripada Narodnoj skupštini”). U nekim slučajevima termin “vlast” izjednačava se sa terminom “uticaj”.
Vlast, međutim, ima različite oblike. Ona nije pojava karakteristična samo za politiku, pa možemo govoriti i o njenim drugim oblicima: partijskoj, crkvenoj, roditeljskoj vlasti i dr.
Pojam vlast politikolozi najčešće koriste i za autoritet i za moć, dok je sociologiji bliži termin moć budući da izražava određeni društveni odnos, pa i odnos društva prema vlasti, te vlasti prema društvu i pojedincu. Emil Dirkem tvrdi da je svaka vlast politička i da je svaki društveni odnos, koji naziva “društvenom činjenicom”, akt spoljne prinude pa, prema tome, i politički odnos. Vlast kao društvena činjenica deluje na pojedince korektivno, tj. prinudno [3].
Vlast je, dakle, prevashodno politička kategorija, budući da primarno izražava složen odnos između državnih institucija (sada već i supradržavnih, imajući u vidu političko-pravnu moć novih evropskih institucija) i građanskog društva u celini. U tom smislu, ona predstavlja društveni odnos u kojem jedna strana (vlastodržac) može da određuje ponašanje i aktivnost druge strane (podvlašćenog), uz pomoć stvarne ili potencijalne primene organizovane prinude. To podrazumeva: organizovanu i legalnu primenu sankcija kao sredstava kojima se iznuđuje
2
potčinjavanje; institucionalizaciju moći, zasnovanu na normativnom poretku koji je osnova konstituisanja vlasti.
Gde je vlast, tu su uspostavljeni odnosi prava i dužnosti njenih nosilaca, ali i onih koji su joj potčinjeni. Vlast je, dakle, institucionalno ograničena i nikada ne znači potpunu kontrolu, ali se njena moć difuzno rasprostire i često prevazilazi institucionalne okvire. U tom, širem smislu T. Parsons definiše vlast kao splet mehanizama institucionalizovanja vrednosti [4].
Vlast nikada nije potpuno «ogoljena» i lišena ideoloških formi pa se, osim institucijama političkog i pravnog sistema, služi i različitim ideologijama, mistifikacijama i manipulacijama. Ljubomir Tadić (Javnost i demokratija, 1990) kaže da je u biću svake vlasti tajnost vladanja, opravdavana tzv. državnim razlozima (ragione di stato), i „legitimno” skrivanje od očiju javnosti. Arcana imperii, odnosno tajna u vođenju državnih poslova oduvek je korišćena kao poluga moći i opravdavana državnim razlogom. Ova teorija stara je više od četiri veka, a razradio ju je A. Klampar 1605. u delu De Arcanis rerum publicarum. Klamparovu teoriju o tajnim državnim stvarima Lj. Tadić obrazlaže činjenicom da su svi potezi tajne politike (arcana imperii temptare) tumačeni potrebom za zaštitom interesa državljana. Arkanska teorija koristi pojmove: neophodna sredstva državne vlasti (arcana dominationis), prava suverena (iura imperi), zloupotreba sile (flagatia dominationis), tajni planovi i praktike (arcana imperii), pravo vanrednog stanja (ius divinium) [5].
M. Veber je, takođe, dokazivao da svaka vlast ustanovljena kao tajna vlast jeste u nekoj presudnoj tački tajna vlast [6]. Prema H. Arent tajnost u vlasti i vladanju pitanje je odnosa politike, mišljenja, delanja i filozofije. Ona razmatra dilemu: da li je legitimno uvek govoriti istinu, posebno u politici i političkom delanju (vita activa) gde je moguće manipulisanje kroz zataškavanje činjenica, ili je posredi arcana imperii (tajnost vladavine). Politička istina je često nemoćna, pa smo često svedoci laži u politici, „gde se činjenička istina sukobljava sa političkom“ [7].
U srednjem veku je vladalo shvatanje da svaka vlast dolazi od Boga, a po milosti božjoj, te je vladareva volja bila zakon. Teoretičari države toga doba smatrali su da je jedino monarh pravno neograničen i time nosilac apsolutne (državne) vlasti (Žan Boden, Šest knjiga o republici, 1577).
Tumačenje oblika vlasti u delu Maksa Vebera
U politikologiji i sociologiji politike najčešće se koristi definicija Maksa Vebera: vlast je „pokoravanje naredbama određenog sadržaja” (Veber, M:, Privreda i društvo, 1976; 170). Vlast kao tip (političkog) odnosa može postojati samo ako ima (jak) upravni aparat. Da bi se vladalo mnoštvom, potreban je aparat i vera u legitimnost vlasti. Pod legitimnošću Veber podrazumeva „izgled da će je ljudi u relevantnom stepenu smatrati takvom i praktično se prema njoj ponašati kao prema takvoj”. Veber govori o “veri u legitimnost” i o tri tipa legitimne vlasti: racionalnoj vlasti, koja se temelji na verovanju u “legalnost zakonski zasnovanih poredaka”; tradicionalnoj vlasti, koja je utemeljena u verovanju u sakralnost tradicije, oslanja se na iskustvo prethodnih generacija i poziva na neki (i)racionalni autoritet; harizmatskoj vlasti, koja se temelji na veri u harizmatska obeležja neke osobe, nosioca vlasti (Veber, nav. delo, str. ..........
1. Tradicionalna vlast
2. Harizmatska vlast
3. Racionalno-birokratska vlast
3
- vera u ispravnost i svetost postojećih običaja i tradicija;
- njena legitimnost oslanja se na svetost prastarih (oduvek postojećih) poredaka i moći i kada se u nju veruje na temelju svetosti;
- zahteva se poslušnost podanika na temelju tradicionalnog statusa vlastodršca koji je obično nasledan;
- subjekt tradicionalne vlasti je gospodar;
- zapovedi gospodara su legitimne;
- legitimnost se izvodi iz tradicije;
- gospodar deluje po vlastitoj volji;
- od sluge ili članova upravnog aparata očekuje se neograničena poslušnost;
- gospodar može vladati pomoću upravnog aparata ili bez njega;
- ponašanjem podanika upravlja osećaj lojalnosti;
- feudalni sistem srednjovekovne Evrope.
- zasniva se na odanosti vođi, za koga se veruje da raspolaže velikim sposobnostima;
- sposobnosti vođe smatraju se natprirodnim i nadljudskim;
- harizmatske vođe uspevaju dominirati i kontrolisati svoje sledbenike direktnim emocionalnim obraćanjima;
- pod harizmom podrazumevamo posebna obeležja ili posebne sposobnosti pojedinaca, za koje se veruje da su obdareni natprirodnim ili čak božanskim osobinama;
- harizmatska vlast počiva na verovanju (mnoštva) u izvanredne sposobnosti vođe;
- na čelu “harizmatske zajednice” je vođa, “prorok”, koji ima svoje sledbenike, učenike, poverenike;
- ta legitimnost je izvedena iz volje povlašćenih i održava se samo zahvaljujući njoj;
- vođa (demagog) vlada na osnovu privrženosti i poverenja svojih političkih sledbenika;
- on vlada, pre svega, nad osobama koje su njegove pristalice, a zatim, ukoliko mu one daju vlast, nad čitavom grupom.
- temelji se na prihvatanju zajedničkih pisanih pravila (zakoni, pravni sistem, pravda);
- to je poredak vertikalne organizacije članova i strogo određenih nadzornih organa vlasti;
- činovništvo je profesionalno, plaćeničko i nagrađuje se novcem;
- služba je odvojena je od mesta privatnog života;
- najčešći tip legalne vlasti je vlast posredstvom birokratskog aparata;
- birokratski aparat tvore činovnici, koji deluju po službenoj dužnosti.
Autoritet
Pod pojmom autoritet (lat. auctoritas = ugled, uticaj, nadmoćnost) najčešće se podrazumeva određena moralna sadržina, pa je autoritet društvenomoralna, duhovna i pravna kategorija. To je i kvalitet određene grupe ljudi ili pojedinačnih ličnosti, određene politike ili ideologije. Autoritet se odnosi na vlast koja je na snazi, ali i na priznate veličine u nekoj struci.
Autoritet je oblik društvenosti i društvenih veza zasnovanih na dobrovoljnom prihvatanju, bez prisile i sankcija. Autoritet vlasti sadržan je u njenom prihvatanju od strane građana (podanika), poštovanju i lojalnosti. Princip autoriteta immanent je modernom liberalanom principu građanstva (citizenship), koji se zasniva se na minimalnoj političkoj participaciji, koju građani, uglavnom zaokupljeni svojim pasivnim (socijalnim) pravima (burger = privatan, koji poštuje zakone) i dužnostima, doživljavaju kao pravo i mogućnost realizacije socijalnih prava i statusnog pozicioniranja [8]. Dakle, na relaciji autoritet – vlast, može se reći da je bolja ona vlast koja je oslonjena na moralni uticaj, a ne ona oslonjena na snagu prinude i sankcija.
4
Moć
Za pojam moći se, takođe, može reći da predstavlja određeni društveni odnos. Moć (lat. potestas = moć, snaga, sila, ali i vlast) predstavlja “izglede da se u okviru jednog društvenog odnosa sprovede sopstvena volja uprkos otporu, bez obzira na to na čemu se zasnivaju ti izgledi” (Veber, M., 1976; 37). Ovo Veberovo određenje pojma moći ukazuje na aspekte dominacije i nadmoći u društvenim odnosima, bez obzira na to da li se ovi odnosi ispoljavaju u sferi politike, ekonomije, ideologije, religije ili u neposrednim odnosima između individua i grupa.
Moć je pojam koji pripada istraživačkom polju sociologije i politikologije, a značajna je tema i socijalne psihologije, pa njene izvore treba tražiti i u osobinama pojedinaca ili društvenih grupa. Pojedinačna moć delom je lične, a delom društvene prirode. Tako govorimo o harizmatskim ličnostima, koje imaju moć, ali i moćnim grupama (vladajuće strukture, elite, stranke, moćne interesne grupe u senci), koje utiču na vlast.
Oblici moći su različiti, kao i kriterijumi njihove podele. Najopštija po dela je ona prema oblastima ljudskih delatnosti. Može se govoriti o sledećim oblicima moći:
a) politička moć (najizraženija i najvidljivija; centar političke moći je država, a njeni nosioci političari, ministri, poslanici, državna administracija);
b) ekonomska moć (manje vidljiva od političke; utile na političke odluke; počiva na vlasništvu ili na upravljanju i alokaciji finansijskih resursa);
c) moć u organizaciji;
d) individualna moć;
e) moć nagrađivanja;
f) moć kažnjavanja;
g) ekspertska moć;
h) referentna moć.
Po karakteru, moć je izrazito difuzan fenomen, teško „uhvatljiv” i na prvi pogled neprepoznatljiv. Njeni nosioci najčešće su daleko od očiju javnosti. Karakter i subjekti moći mogu se spoznati tek posredno, utvrđivanjem mehanizama (institucija) putem kojih se ona ostvaruje, budući da su izgledi za realizaciju ciljeva nosilaca moći mogući samo njihovim oslanjanjem na određene poluge vlasti. Otuda se može prihvatiti i određenje moći po kojem ona označava snagu i sposobnost da se neka volja izvrši i pretvori u praksu.
Izvori i oblici moći su različiti, menjali su se kroz istoriju, ali je u svim epohama politička moć najveća moć koju je proizveo čovek, pa je i najopasnija. Stoga je za svako društvo jedno od najvažnijih pitanja ograničenje i kanalisanje te moći, što je prevashodan zadatak nauke, ali i dobrih političkih institucija. Već su filozofi antike upozoravali na to da poverenje u “izvrsnost karaktera” i dobre namere upravljača nisu dovoljne ukoliko se njihova moć ne ograniči, jer prevelika moć od njih može da načini najgore tirane.
5
MoćPrisila Vlast Moć je sposobnost sprovođenja volje čak i kad je ona u suprotnosti sa interesima drugih. Može da se zasniva na fizičkoj snazi, bogatstvu i dr. Vlast je oblik moći koji je prihvaćen kao legitiman i kojem se na toj osnovi pokorava; odvija se u sferi države i institucija vlasti (parlament, sudstvo, vojska, policija). Prisila je oblik moći koji se smatra nelegitimnim; u oblasti države i vlasti manifestuje se kao diktatura.
L i t e r a t u r a
[1] Đorđević, J. (1973), Politički sistem, Beograd: Privredni pregled, str. 102–105.
[2] Podunavac. M. (1990), Politička kultura i “nova politika”, Novi Sad, Polja, br. 375/376, str. 183.
[3] Gidens, E. (2001), Sociologija, Podgorica: CID, Banja Luka: Romanov str. 9–12.
[4] Parsons, T. (1958), Autority, Legitimation and Political Action, (Friedrich, U. C. ed Autority, Harvard University Press), str. 216.
[5] Tadić, Lj. (1990), Javnost i demokratija, Nikšić: Savremeni svijet, str. 18–21.
[6] Veber, M. (1976), Privreda i društvo, Beograd: Prosveta, str. 170-175.
[7] Arent, H. (1994), Istina i laž u politici, Beograd: Filip Višnjić, str. 65.
[8] Burchell, D. (1995), The attributes of citizens: virtue, manners and the activity of citizenship, Economy and Society, Vol. 24, No. 4, str. 541-557.
6

Нема коментара:

Постави коментар