среда, 22. јун 2011.

PUTEVI MOĆI LIBERALIZAM


1
PUTEVI MOĆI
LIBERALIZAM
Rekapitulacija-podsećanje - uvođenje...
Do sada smo pokazali kako i zašto se stvarao ovaj naš - moderni svet - takav kakav je. Videli smo da su njegove ključne odlike, između ostalih, specijalizovano znanje i izdvojene ili samodovoljne sfere posvetovljenog ili raščaranog društvenog života u kome zasebno egzistiraju politika, nauka, umetnost, kultura itd.; videli smo razloge za opštu dominacije nauke i tehnologije koji se poimaju i prihvataju u vidu osnovnih uzora za istinu i dobro; pokazali smo kako individualizam u političkoj teoriji i praksi biva preoblikovan kroz uniformnost industrijalizma u ekonomskom životu... Zaključili smo da sve te odrednice modernog doba svedoče o jednom do tada neviđenom - epohalnom raskolu između čoveka i sveta u kome ovaj jeste. To će reći da postoji stalni rascep između vrednosti i ideja, potreba i interesa, etike i politike... Na delu je sveopšta ili univerzalna kriza života koju je modernost donela - počev od legitimnosti politike, pa sve do valjanosti istine - i ta se kriza razlikuje od svih pređašnjih jer je strukturalna, tj. čini nužni - sastavni momenat svakodnevnog života.
Rečene načelne teorijsko-filozofske odlike po sebi kriznog modernog doba ili tzv. modernizacije, jednom užem - istorijskosociološkom pogledu, pokazuju se u daleko svetlijim bojama: visoka ekonomska razvijenost društva; političke i ekonomske slobode; veća ili čak puna pismenost stanovništva; interesna diferencijacija društvenih slojeva; institucionalizovani, tj. kontrolisani socijalni sukobi; religijska tolerancija, kulturna otvorenost, kosmopolitizam itd., sve su to bitna određenja Moderne koje su iznedrile veru u progres i svojevrsno obogotvorenje nauke kao dva opšta - samorazumljiva mesta "civilizovanog pogleda na svet".
Naravno, postoji i druga strana medalje: ekstremi utilitarizma i pragmatizma; vučji individualizam; nacionalistički šovinizam; totalitarizam; zagađenost prirode; manipulisana javnost u virtuelno proizvednoj medijskoj stvarnosti... sve su to naličja modernog optimizma i vere u stalni napredak. Za neke mislioce, posebno one političkog usmerenja, sva ta i druga slična "crna mesta Moderne" jesu samo neizbežni nusprodukti modernizacije, dok za druge milsleće Ijude data navodna "iskrivljavanja", u stvari, čine samu suštinu moderne proizvodnje sveta. U svakom slučaju, posledice realizacije modernog projekta analogne su njegovoj izvornoj protivrečnosti. Modernizacijski pohod i naizmenična apsolutizacija njegovih pojedinih momenata, uslovili su današnju sveopštu i mnogostruku krizu čiji je možda suštinski oblik kriza smisla egzistencijalnih orijentira i vrednosti - rečju: univerzalna kriza koja podjednako obuhvata centar ali i periferiju modernizacijskih procesa. Ona se ne pojavljuje u čistoj materijalnoj tj. ekonomskoj sferi reprodukcije života, već je bitno smeštena u socio-kulturnom sistemu u kome dominira tendencija opadanja poverenja Ijudi u sam smisao moderne zajednice (ili države; ili kulture), kao i u njene legitimacijske osnove. Raskol između istine, pravde, dobra i korisnosti koji je sobom donelo moderno doba - ili možda bolje: stari rascep moći i znanja koji je modernost definitivno iznela na svetlost dana - usloviće tektonske poremećaje u onome što je nekad bilo opšta "slika
2
sveta" a sada je samo posebni "pogled na svet".
Politička ideologija kao religija
Moderno parcelisanje nekada jedinstvene društvene stvarnosti na izdvojene i samobitne delove u liku ekonomije, politike, nauke, filozofije, religije, umetnosti itd., uslovilo je, povrh ostalog, stvaranje univerzalne krize identiteta modernog čoveka koji raspolućen različitim mogućnostima i protivstavljenim svetovima, neprestano traga za nekim jedinstvenim osnovom i smislom svoje i kolektivne egzistencije - sve ne bi li se tako "osvešćen", tj. "ukorenjen", sigurnije i uspešnije uklopio u neizvesnu i brzoprometnu modernu stvarnost. Zato je aktuelna savremenost prenaseljena (ili preopterećena) isključujućim ideološko-političkim procesima stvaranja "istinske realnosti": utoliko s jedne strane nailazimo na neistorijski pragmatizam koji se svodi na golu korisnost lišenu svake emocionalnosti i postojanog sistema vrednosti, dok na drugoj ideološkoj strani srećemo obnovljene pseudoistorijske mitove koji pokušavaju da u novom ruhu ožive tradicionalne vrednosti zajednice iz predmodernog i predindustrijskog doba.
U previranju između date hipermodernosti s jedne, odnosno predmodernosti s druge strane, izgrađuje se moderni mentalitet ispunjen utilitarizmom i naučnim empirizmom, idolatrijom tehnološkog napretka, racionalizmom i verom u beskonačni progres... svagda razapet između lične odgovornosti i htenja za sticanjem - uz čitav niz drugih istorijskih paradoksa. Pri svemu tome tradicionalna religioznost koja je predstavljala odlučujući ideološki i legitimacijski okvir ranijih epoha, sada je potisnuta u sferu neobavezujućeg privatnog života. Potiskivanje religioznog sveta u lična podsvesna ili čak i nesvesna stanja, izrokovalo je važnim preoblikovanjem javnog života u kome nove političke ideologije preuzimaju mesto nekadašnjih konfesija i njihove poslovične isključivosti.
Nove ideologije - kao političke zamene za stare religije, imaju sintetičku, tj. "objedinjujuću" ambiciju da iznedere nekakvu "modernu sliku sveta", no to je nastojanje unapred osuđeno na neuspeh s obzirom da je svaka od njih samo jedan od partikularnih "pogleda na svet". Utoliko moderne ideologije, inače lažno očišćene od religioznih sadržaja, postaju zamene za nekadašnje religiozne ekskluzivnosti. Preciznije, političke ideologije postaju kriptoreligije. Jedina je razlika u tome što one, za razliku od tradicionalnog hrišćanstva, insistiraju na svojoj navodnoj naučnosti i nastoje da se univerzalizuju protežirajući ne više "čoveka uopšte" kako se to nekad govorilo, već pre svega pojedine društvene slojeve ili klase unutar izdeljene Moderne, odnosno građanskog društva.
S obzirom da su praktički preuzeli nekadašnju religijsku, tj. konfensionalnu
3
funkciju, moderne ideologije bi se dale razumeti, odnosno objasniti isto onako kao i religije. Naime, kao što je poznato i već više puta ukazivano, međusobno različite pa tako i nužno isključujuće religije, istorijski uvek funkcionišu na najmanje tri zajednička nivoa: izvomom, institucionalnom i narodnom. Prvi bi bio onaj koji se ogleda u izvornom učenju osnivača religije - bio on Mojsije, Isus Hrist, Muhamed ili recimo Konfučije; drugi - institucionalni nivo, jeste onaj koji je oličen u doktrini i ritualima crkve ili nekog drugog sličnog relijskog kolektivnog tela sa određenom unutrašnjom hijerarhijom i pravilima ponašanja; dok bi treći - "narodni" ili "pučki" nivo, bio onaj koji čini zbir ili mešavinu različitih verovanja: od magijskih i mitskih do oficijelnih doktrinarnih ili čak, što je i najređe - izvornih učenja "osnivača".
Sasvim je očigledno da se izvorno učenje osnivača neke religije bitno razlikuje od skupa verovanja u nekom narodu, baš kao što je nužno da se ono razlikuje i od svoje neposredne operacionalizacije u vidu neke crkvene doktrine koja je po definiciji rezultat društvenih konvencija i političkih pogađanja. Ono što je, na primer Isus Hrist izvorno učio svoje bližnje, sasvim sigurno se razlikuje od narodnih verovanja, ili pak pojedinih hrišćanskih crkvenih ceremonija (bez obzira da li su pravoslavne, katoličke ili protestantske) koje uvek pretenduju na vlastitu "izvornost" i "istinitost".
Takođe, sasvim je očigledno da između datih nivoa, odnosno različitih recepcija religijskih sadržaja, vlada stalna napetost pri čemu dominantno mesto zauzimaju institucije (tj. konfesionalne hijerarhije) čiji sav smisao upravo i jeste u tome da određeni koncept duhovnosti "približi", tj. nametne onima kojima su za to spremni ili predodređeni. Za razliku od individualnog prihvatanja religioznosti koje je uvek osobeno, (dakle po definiciji - "jeretičko") s jedne, odnosno "narodne religioznosti" koje predstavlja eklektičku smešu paganskih običaja i verovanja sa novodošlom religioznošću s druge strane, institutucionalna reiigija (tj. hijerarhijski utemeljne religiozne organizacije) predstavlja svesni kolektivni izbor određene forme i sadržaja (doktrina) koje se smatraju nesumnjivim. Čitava organizacija koja se obrazuje na osnovu temeljnih duhovnih principa određene religije, za svoj osnovni cilj ima dalje prosledivanje nesumnjivih istina (dogme) - nezavisno od bilo kojih okolnosti koji bi tome stojale na putu. Čim postoje institucije, postoji i međusobno rivalstvo pri čemu svaka sebe vidi kao "autentično" a druge kao "lažne" i "sektaške". Primera radi, kao što znamo, velike borbe Krsta i Polumeseca, poznatije kao krstaški ratovi, odnele su daleko manje žrtava nego što je to slučaj sa unutarhrišćanskim sukobima.
Na sličan i gotovo identičan način funkcionišu moderne ideologije, tj. pogledi na svet. Tamo gde postoje izvesni "oci" ili "osnivači" datih ideologija, kao što je to slučaj sa komunističkim marksizmom na primer, više je nego upadljiva rečena sličnost između "izvornog učenja" i njegovog "iskrivljavanja" u potonjim partijsko-doktrinarnim izvođenjima. Uprkos svim nedorečenostima u vlastitom "pogledu na svet", siroti Marks verovatno nije mogao ni da sanja da će se u ime njegovih ideja
4
otvarati konc-logori i zatirati svi oblici građanskih sloboda - počev od slobode mišljenja pa sve do sloboda okupljanja i slobode javne reči. Mislilac čoveka kao bića prakse, tj. slobodne stvaralačke delatnosti, čak i kada se zalagao za onu nesrećenu i čudnovatu formulaciju znanu kao "diktatura proletarijata", nije valjda ni slutio da će ti njegovi tekstovi poslužiti kao doktrinarno opravdanje za neviđene torture i poništavanje svake Ijudskosti u gulazima Sovjetskog saveza ili "golim otocima" komunističke Jugoslavije.
Tamo pak gde ne postoji jedan tvorac ideologije, tamo gde nije moguće priča o "klasicima", takva ili slična iskrivaljavanja se ogledaju prvenstveno kao nesklad između proklamovanih idejnih osnova, ciljeva i sredstava, odnosno kao jaz između htenja i realnih praktičko-političkih učinaka nekog ideološkog programa.
LIBERALIZAM - pojam/ideologija, operacionalizacija/upotreba
*********************************************************************
U literaturi koja je naklonjena liberalnim, tj. takozvanim slobodarskim idejama, koreni modernog liberalizma često se pronalaze još u prvim racionalističkim koracima antičkog sveta. Tako su već stari grčki filozofi, a pre svih njih sam Sokrat, zapravo prvi "liberali" jer su pokušavali da putem racionalnog mišljenja i korišćenjem vlastite prirođene Ijudske slobode -otkriju ili utemelje stvarne osnove postojanja uopšte (tj. univerzuma, kosmosa), pa tako onda i ličnog, odnosno kolektivnog postojanja. Svako ko se služi razumom direktno dokazuje izvornu slobodu čoveka, odnosno mogućnost da se bira i egzistira izvan nametnutih okvira neposredne prirode i zajednice u kojoj jeste. Liberalizam je tako izjednačavan sa prosvešćenošću a ova pak kasnije i sa samom modernošću.
Društveni prostor i/ili istorijske okolnosti
Osnovni ili izvorni prostor delovanja u kome se konstituiše značenje termina liberalizam jeste ekonomija. Iz njenog krila značenja liberalizma se prosleđuju u polje političkog, da bi se odatle dalje raširila i u sva druga polja društvene stvarnosti i oblike znanja.
U počecima moderne politke i ekonomije, na prelazu iz renesanse u novi vek (XV-XVI vek), liberalizam nije bio mnogo korišćeni pojam. Nešto kasnije ulazi u domen sadržaja novovekovnih shvatanja o tzv. prirodnom pravu, tj. onom korpusu neponištivih ili osnovnih prava koja su već po rođenju prirođena svakom čoveku: pravo na život, na slobodu misli i govora, slobodu javne reči, političkog i ekonomskog udruživanja itd.
Ubrzo potom, zahvaljujući pre svega razvoju moderne privrede, odnosno industrijskog načina proizvodnje, izraz liberalizam dobija redukovano značenje "slobodnog tržišta". To je podrazumevalo da država treba što manje - a najbolje je nikako - da se meša u slobodno preduzetništvo. Gledano iz tog
5
ugla, liberalizam pretpostavlja individualne slobode da se deluje unutar što je moguće širih, tj. slobodnijih ili liberalnijih zakonskih normi. Otuda i pozivanje na "vladavinu prava" u jednom - britanskom, odnosno "pravnu državu" u drugom - nemačkom slučaju. U obe varijante se misli na sistem normi koje su nezavisne od nečije samovolje. Sam pridev liberalan je tako postepeno dobijao određena politička značenja (na primer u radovima ekonomskih pisaca kao što je čuveni Adam Smit), sve da bi tek krajem XVIII veka dobio i konkretne političke operacionalizacuje u vidu različitih liberalnih partija i pokreta.
Danas je taj, kao i svi drugi ideološki pojmovi, poprilično potrošen i sadrži mnoštvo različitih značenja - u zavisnosti od konkretnog političkog i ekonomskog konteksta unutar svake države ponaosob. Tako se i došlo dotle da ono što je nekad u Evropi recimo XIX veka smatrano za liberalno, danas u Americi - tom egzemplaru modernosti koji znači Modernu u svom čistom obliku - nije ništa drugo do oznaka za konzervativno, dok na istom mestu sam naziv "liberalno" poprima značenja koje u savremenoj Evropi ima reč, tj. ideologija socijalizma.
Najzad, zahvaljujući previranjima unutar samog liberalnog učenja, kao i kritikama koje su mu upućivane od strane konkurentskog socijalizma i neprijateljskog fašizma, liberalizam danas se u svom doktrinarnom ili teorijskom vidu pojavljuje u dve varijante: kao tzv. libertarijanizam i kao tzv. komunitarizam. Prvi izraz se razvio 60-ih godina ovog veka, posebno u SAD i predstavlja doslednu varijantu ekstremnog ili "izvornog" liberalizma, dok je drugi modifikovana varijanta nastala na osnovu socijalistike kritike za neosetljivost povodom problema zajednice. Čak bi se moglo reći da ta komunitaristička kritika faktički napušta osnovu liberalističku poziciju. U svakom slučaju, ključno savremeno delo na osnovu kojeg se odvijaju dalje podele unutar teorije liberalizma jeste knjiga Teorija pravde američkog filozofa Džona Rolsa. Ona funkcioniše kao neka vrsta Biblije "države blagostanja", ujedno i kao ključno ideološko mesto preko koga se klasifikuju pravoverni liberali s jedne, odnosno njihovi ne-samo-liberaini kritičari s druge strane. Prvi insistiraju da prava svojine treba shvatiti kao uzor za sva druga prava, pa otuda i shvatanje da autonimija inidividuuma ne sme baš ničim biti ograničena, dok je po drugom - komunitarističkom shvatanju, individualna autonomija moguća jedino preko politike nekog zajedničkog dobra. Na taj način, nastojeći da ublaže voluntaristička ishodišta liberalnih teorija, komunitaristi dospevaju u drugi teorijski ekstrem u kome se apsolutizuje društveni položaj individuuma, odnosno njegova izvorna podređenost zajednici. Time su, dabome, već duboko zagazili u protivnički - socijalistički tabor.
Izvorno učenje
Gledano više istorijski a manje problemski, liberalizam izvorno poznaje dva osnovna oblika ili dve tradicije mišljenja i delovanja. Jedna je britanska i stvarana je kroz istorijska previranja tokom engleskog građanskog rata i tzv. slavne revolucije koja će krajem XVII veka iznedriti sistem vladavine zasnovan na podeli vlasti i pravnim normama koje upravo ograničavaju datu vlast.
Druga tradicija je kontinentalna i ona, za razliku od britanske, manje polaže na
6
evolutivne promene - a više na plansku rekonstrukciju čitavog društva u skladu sa principima razuma. I dok britanski liberalizam idejnu snagu crpe iz radova Ijudi poput Džona Loka, Dejvida Hjuma ili Adama Smita koji su imali vrlo praktična iskustva kao filozofi, ekonomisti i političari, dotle kontitetalni liberalizam biva utemeljen na racionalizmu Dekarta, Voltera, Rusoa i ostalih filozofa racionalista koji više nastoje da se otrgnu od tradicije srednjovekovnih institucija i ondašnjih predrasuda, a manje da učestvuju u neposrednim privredno-političkim tokovima svog vremena.
Upravo iz tih razloga, intelektualni temelji britanskog i kasnijeg američkog liberalizma iz njegove rane faze, manje su podložni radikalnim zaokretima i novim društvenim zahtevima nego što je to bio slučaj sa tzv. kontinetalnim liberalizmom. Britansko-američki liberalizam značio je pre svega pravno (zakonsko ili ustavno) ograničenje izvršne vlasti i on nikada nije napuštao tu svoju prevashodnu praktičnu dimenziju. Ondašnji ostrvski liberali, kao i njhivoi današnji sledbenici, svagda imaju na pameti praktičnu realizaciju klasičnih slobodarskih težnji kao što su verska tolerancija, sloboda štampe, govora i okupljanja, slobodna konkurencija, vladavina prava a ne ekskluzivne ličnosti ili društvene grupe... Kontinentalani liberalizam pak, zahvaljujući donekle drugačijim političkim okolnostima no što su bile one u Britanskoj Imperiji i njenim samooslobođenim kolonijama - Sjedinjenim Američkim Državama, nije se mogao toliko konkretno politički i ekonomski utemeljiti - koliko je mogao razviti u tom slučaju jedino preostalu sferu - slobodu misli. Otuda u kontinetalnom liberalizmu toliko izraženog antiklerikalnog i čak antireligijskog usmerenja. Opšte uzev, on je značio svestan raskid sa svim tradicionalnim, tj. nasleđenim vrednostima, te borbu za racionalno ustrojstvo sveta koja je usled svoje gorljivosti često znala da prelazi u svoj negativ - iracionalnu strast.
Isto tako, britanska liberalna tradicija više je usredsređena na slobodu pojedinca u smislu pravne zaštite od svake samovoljne odluke reprezenta vlasti, dok je kontinentalna tradicija više vezana uz samoodređenje društvenih grupa u borbi za podelu vlasti i moći. Zato je kontinentalni vid liberalizma toliko vezan uz problematiku demokratskog uređenja, dok je britansko-američki prionjen uz polje ekonomije i političke moći koja iz nje izvire. U oba slučaja državi se dodeljuje uloga "noćnog čuvara" koji samo štiti različite slobode i eventualno -predstavlja garanta međusobnih ugovora učesnika u nadmetanju na slobodnom tržštu ekonomije i politike.
U svakom slučaju, i jedna i druga varijanta liberalizma, bez obzira na međusobne razlike proistekle uglavnom usled različitih istorijskih okolnosti, snažno naglašavaju vrednost ličnih prava i sloboda koje se mogu realizovati samo u uslovima ustavnog ograničenja ili podele vlasti - predstavničkog ili parlamentarnog sistema, odnosno u kontekstu "pravne države" koja svoj legitimitet, odnosno svoju političku
7
opravdanost i moralnu prihvatljivost, nalazi u garantovanju sloboda pojedinaca kao i društva u celini.
Liberalizam podrazumeva ograničenje privrednih moći države koja, istina, može da nameće neka opšta pravila ispravnog postupanja, ali zato ne može, tj. ne bi smela da uzima aktivno učešće u ekonomskom životu društva. Američka tradicija posebno insistira na ograničenju državnog aparata i na liberalnom shvatanju koji podrazumeva "slobodu po zakonom", tj. izvesna ustavna ograničenja slobode za svakog da bi se osigurala sloboda svih. Potreban je dakle minimum prinude da bi se ograničili pojedinci i grupe koji bi da određuju drugim šta i kako da rade. Pravo jeste "čuvar" i "uslov slobode". Ono znači opšta pravila indivualnog ponašanja primenljiva uvek i na sve. Takvo pravo podrazumeva samo minimalne zabrane - nikako ne i posebne naredbe. Drugim rečima, to što država sprečava jedne da arbitriraju za druge, ne znači da sada ona može da preuzme ulogu sudije u odnosima u društvu. Vlast ne može koristiti ličnost i svojinu građana kao sredstvo za postizanje svojih separatniih ciljeva - bez obzira na motive i razloge koji bi se tom prilikom mogli navesti. Utoliko je onda svako odovoran za sebe sam i ne može tražiti od države da rešava njegove lične potrebe
Institucionalni nivo
Tako stoje stvari na istorijsko-idejnom nivou preko koga se utemeljuje liberalna misao. Na onom konkretno-istorijskom planu koji podrazumeva borbu za moć i različita previranja unutar čak i istog idejnog korpusa, liberalizam se kao realna politika i "pogled na svet" najpre institucionalizovao u vidu tzv. vigovske stranke koja je odnela pobedu u engleskom građanskom ratu tokom XVII veka. Tako je ideja liberalizma otelotvorena unutar kruga trgovaca, preduzetnika i drugih sličnih preduzimača u vidu mlade buržoazije koji su u najvećem broju istovremeno pripadali protestantskom - nekonformističkom hrišćanskom pokretu poznatijem kao kalvinizam. Međutim, tek je sredinom XIX veka, tačnije 1842. godine formirana prava Liberalna stranka koja će dugo vremena, sve do do početka XX veka, voditi gotovo glavnu reč u politici Britanskog Kraljevstva.
Što se ostatka Evrope tiče, liberalizam u vidu političkog pokreta bio je sastavni deo demokratskih nastojanja da se ograniči ili potpuno ukine vlast nasleđenih feudalnih kraljevstva unutar Zapadne i Centralne Evrope. Čistih, tj. nezavisnih liberalnih političkih partija nije bilo jer nisu postojale ni društvene pretpostavke za njihovu egzistenciju. Novonastala buržoazija i ono što se danas manje-više neprecizno zove "srednja klasa", su nastojali da po ugledu na britansko i amričko iskustvo vaspostave individualne slobode i slobodu poslovanja, no isto tako, oni su bili jedna od važnijih pokretačkih snaga za uspostavljanje novih nacionalnih identiteta širom
8
Evrope. Utoliko su i poltički liberali bili deo jedinstvenih pokreta za nacionalnu emanipaciju ili ujedinjenje i stoga su razni nacionalni liberali često bili u međusobnim sukobima s obzirom na različite strane koje su zastupali. U Britaniji i Americi takvih nacionalnih podela među liberalima ili uopšte nije bilo, ili se one bile zanemarljive.
Najviši politički trenuci liberala bili su na prelazu iz XIX u XX stoleće kada su liberalne partije u raznim evropskim državama predstavljale jezgro nacionalnih vlada pa su samim tim i odlučno uticali na tokove ondašnjeg političkog i ekonomskog života. Svakako najznačajnija vlada onog vremena bila je Britanska - tada još uvek najveća svetska sila: Imperija u kojoj sunce nikada ne zalazi - a na čelu te vlade su se smenjivale Liberalna i Konzervativna partija. Kasnije su Liberali izgubili gotovo svaki uticaj a na njihovo mesto dolazi levičarska Laburistička partija -stranka socijalističke provenijencije čija modifikovana, tj. ublažena varijanta upravo vlada Velikom Britanijom. U SAD liberalna načela gotovo podjednako dele glavni politički protagonisti:republikanci i demokrate, dok u Evropi liebrlizam takođe postaje zajednički "pogled na svet" mnogobrojnih demokratski usmerenih partija - nezavisno od "levih" ili "desnih" naglaska. Jedino čisto liberalna partija koja je doslovno do juče imala veći značaj jeste Nemaka Liberalna partija koja je do nedavno zapravo određivala politički profil Savezna Republike Nemačke.
Inače, ono što je važilo za razvijene evropske države s kraja XIX veka - važilo je čak i za malu i nerazvijenu Srbiju tog vremena. Na njenom čelu su bili ondašnji liberali koji su obrazovali nekoliko vlada s tim da se kasnije nestali sa političke scene zahvaljujući velikom naletom populistčkih partija - pre svih radikala Nikole Pašića i komunista.
U komunističkom periodu, pojam liberalizam nikako nije bio na ceni jer je bio suprotstavljen oficijelnoj kolektivističkoj logici i doktrini. Liberalizam je čak na paradoksalan način bio dovođen u vezu sa anarhizmom, tako da je sredinom 70-ih u političkoj modi bio izraz "anarho-liberalizam" koji je u duhu tadašnjeg pseudosamoupravljanja trebao da znači, citiramo iz tadašnjeg Političkog leksikona: "...povlađivanje stihijinim kretanjima u društvu i uzdržavanje od intervencije države i društva u oblastima u kojima dolazi do deformacija i društeno štetnih pojava". Takođe, rečena nemoguća sintagma značila je prema tadašnjim ocenama, citiramo -"potcenjivanje uloge koju treba da imaju organizovane političke snage kroz društveno-političke organizacije". Nešto malo razumljivosti naslućuje se u onom stavu gde se tvrdi kako su ovakava, tj. "anarho-liberalistička" ponašanja "... unosila dezorganizovanost među samoupravne subjekte i tolerisale odsustvo koordinacije i integracije među njima i time otežavala konstituisanje samoupravljanja kao globalnog društvenog sistema" itd., itd. Ko razume, već je odavno shvatio...
9
Popularno tumačenje i ishodišta...
Najzad, kada je reč o popularnom, da ne kažemo "narodnom" viđenju značenja reči liberalno ili liberalizam, onda treba reći da je on vremenom postao gotovo sinonim za nešto što je napredno i poželjno. To posebno važi za prosvećenije slojeve stanovništva koji nastoje da svoje živote saobraze običajnostima zajednice u kojoj jesu, ali da pri tom razviju i sačuvaju svoju individualnu posebnost i slobodu. Utoliko se onda s pravom očekuje da datu privatnost štiti i sama država. Kad god danas govorimo o slobodi mišljenja i javne reči, ili recimo slobode štampe i prava na privatnost stana ili lične korespodencije - tada podrazumevamo da se date slobode i prava moraju jamčiti ustavom, tj. državnim aparatom. Onaj čuveni monopol nad silom koji definiše državu, u današnjem evropskom svetu podrazumeva da se sila koristi nadasve u cilju očuvanja ili zaštite pravnog poretka koji po definici štiti privatnost građana. Razume se, tako stvari stoje u onom neodređenom polju javnog mnjenja dok sama praksa državnih aparata često funkcioniše upravo suporotno od datih očekivanja. S tim u vezi posebno je uočljiv nesklad između unutrašnje i spoljne politike današnjih liberalnih država o čemu postoje nebrojeni primeri.
S druge strane pak, liberalizam je dugo vremena tokom XX veka bio kritikovan kao neposredni uzrok za veliko otuđenje savremenog čoveka, kao siguran put u bespuće indiviudalizma i ničim ograničene razuzdanosti ličnog viđenja sveta i borbe za realizaciju privatnih - samoživih interesa. U određenoj meri te su kritike bile opravdane, tj. imale su realno zaleđe u vidu velikih socijalnih razlika i nesrazmerene distribucije političke moći, te su zato protivnički pogledi na svet u vidu komunizma/socijalizma i fašizma/nacizma imali toliko uspeha. Međutim, vrlo brzo se pokazalo stvarno - totalitarno lice datih "alternativa" u vidu Hitlerovog nacional-socijalizma ili Lenjinovog i Staljinovog komunizma, tako da se danas liberalizam pojavljuje kao neka vrsta oficijelnog pogleda na svet većine, ako ne i svih tzv. strateških elita u evropskim državama.
Rečene elite, tj. Ijudi koji vode politiku, ekonomiju, medije, pa čak i vojsku, odnosno državni aparat, uglavnom preferiraju liberalna stanovišta jer ona ponajviše odgovaraju njihovim sposobnostima ali i moći. Razume se, ukoliko stvari krenu po zlu, a to bi ovde moglo da znači socijalne nemire ili građanske i druge ratove usled nazovi "previše sloboda", onda će se i dotične elite brzo i lako prebaciti na novi kolosek - isto onako kao što su istočno-evropske komunističke elite preko noći preobrazile u gorljive lidere liberalizma.
Bilo kako bilo, liberalizam je bio i ostao jedan od od osnovnih uglova modernog ideološkog trougla. On nosi u sebi neke od ključnih i svima nama važnih odlika modernog doba: lične slobode koje uključuju slobodu mišljenja, govora, okupljanja i ekonomske i političke inicijative, pravo na privatnost, slobodu od nepravne države, slobodu za vlastitu odgovornost... sve su to važne i čak
10
fundamentalne stvari za boljitak naših života. Problem višeg ranga jeste činjenica da nikada nema dobrog bez zla, te da sve ono čega se Ijudske ruku dotaknu, kako je to Kant svojevremeno formulisao, uključujući tu i najviše i najplemenitije ideje, vrlo brzo dovodi do vlastite kompromitacije i izopačenja - postaje prah i pepeo. Time se nadovezujemo na onu čuvenu Danteovu misao kako je put u pakao popločan dobrim namerama. Liberalizam je to već više puta iskusio a danas kao da živimo novu potvrdu stare mudrosti. Da li je krivica na samom učenju ili u njegovoj političkoj operacionalizaciji, ili je možda samo istorijsko doba ono koje nas kontinuirano onespokojava - odgovoriće samo vreme pred nama.

Нема коментара:

Постави коментар