среда, 22. јун 2011.

Liberalizam


2.1. Liberalizam
Ideja liberalizma je proistekla iz učenja o pravima čoveka a to je opet posledica borbi koje su vekovima vođene, naročito u Engleskoj, između kralja i različitih plemićkih staleža, radi ograničenja kraljevog apsolutizma. Kao rezultat te borbe, 1215 godine je doneta Magna Carta kao osnov onoga što danas nazivamo "pravima čoveka"; u njoj su u stvari definisane slobode (libertates) idividualnog delovanja i svojine nad dobrima koje se ovim putem štite od suverenove prinudne moći. Liberalna država je dakle posledica ograničavanja apsolutističke vlasti kao i revolucionarnih dešavanja i kriza u XVII veku u Engleskoj i XVIII veku u Francuskoj. Liberalna država je posledica saglasnosti slobodnih individua koje na taj način uspostavljaju uslove za trajnu i mirnu koegzistenciju. Društvo je veštačka tvorevina koju su stvorile individue radi vlastitih interesa i potreba. Liberalno učenje se oslanja na teoriju o prirodnim pravima prema kojoj su svi ljudi rođeni jednaki i slobodni i ta prava mogu uživati u formi uređene koegzistencije i na osnovu recipročnog odricanja od određenih prava. Shodno tome, učenje o liberalnoj državi, je od početka učenje o pravnim ograničenjima državne vlasti koja je tretirana kao zlo, ali nužno zlo. To znači da bez individualizma ne može biti liberalizma. U tom smislu država je ograničena po pitanjima vlast i funkcija, pri čemu se granice vlasti realizuju kroz pravnu državu a funkcije kroz minimalnu državu.
Pravna država stiče svoj ograničeni karakter preko ustavnog mehanizma i to preko:
1. podređivanja izvršne vlasti zakonodavnoj
2. odgovornost zakonodavne vlasti pred odgovarajućim sudstvom
3. sudstvo nezavisno od politike
4. autonomiju lokalne vlasti
Minimalna država je osnovna premisa liberalizma. Ona treba da se što manje meša u sferu delovanja pojedionca. Sloboda u liberalizmu je sloboda od države. Taj proces emancipacije građanskog društva se desio u dve glavne sfere društvenog života:
1. religiji i duhovnosti u opšte; odvojene su od države i postale privatna stvar
2. ekonomiji i sferi materijalnih interesa
Ovo se pokazalo u dobro poznatoj tezi Maxa Webera o odnosu protestantizma i kapitalizma, u kojoj je pokazano da su ova dva procesa bila tesno povezana. I Adam Smit, jedan od prvih liberala je bio jasan; država ima tri funkcije, i to:
1
1. štiti pojedinca od bilo kakve povrede od strane drugog
2. štiti društvo od spoljnjeg neprijatelja
3. preuzima javne radove koji ne mogu biti prepušteni privatnom interesu.
Sloboda pojedinca se dakle ogleda u ograničenju sopstvenim mogućnostima i garantovanim pravima.
S tim u vezi je veoma bitan pojam konkurencije odnosno konflikta. Pravila "lesefera" podrazumevaju konkurenciju kao motor istorije, uslov za tehnički, materijalni i moralni napredak čovečanstva. Konkurencija na polju argumentacije vodi ka istini, na polju ekonomije obezbeđuje materijalno blagostanje a na polju politike vodi do izbora najsposobnijih za upravljanje.
I. Kant je rekao:" antagonizam je sredstvo kojim se koristi priroda da bi ostvarila razvitak svih ljudskih obdarenosti...neka je dakle hvala prirodi za netrpeljivost, za surevnjivu takmičarsku sujetu, za nezajažljivu žudnju za imovinom, pa i za gospodarenjem! Bez njih bi sve vrsne prirodne obdarenosti u čovečanstvu večno ostale uspavane i nerazvijene".
Teorija napretka posredstvom konkurencije je zakon beskonačnog progresa društva u stalnoj kreativnoj krizi. Sa ove tačke gledišta zapadnoevropska liberalna država postaje kriterijum istorijske interpretacije svetskog procesa.
Filozofasko utemeljenje liberalizma je u utilitarizmu Dejvida Hjuma, utilitaruzmu zasnovanom na jednoj vrsti društvenog evolucionizma po kome su se pravila društvenog ponašanja tj. društvene institucije ustalile jer su grupe koje su ih prihvatile zahvaljujući njima postale efikasnije u svom održanju. Liberalizam se i dan danas pouzda u efikasnost "društvenog odabiranja" institucija političke i ekonomske stvarnosti, a preko njih i na sve ostale segmente društva.
Društveni poredak je spontani poredak jer većina pravila koja rukovode društvom nisu rezultat naših svesnih radnji već proizvod laganog procesa društvene evolucije. Razum nije tu da objasni i kontroliše poredak već da prepozna granice onog što se može racionalno kontrolisati. Hjumova polazna tačka, kao uopšte i polazna tačka svakog liberalizma je antiracionalistička teorija morala. Moralna uverenja nisu niti prirodna niti zaključci razuma već proizvod kulturne evolucije koja je "isfiltrirala" one moralne kodove koji su omogućavali uspešnost održanja vrste. U procesu evolucije je preživelo ono za šta se pokazalo da delotvorno poboljšava ljudska stremljenja. Svako moralno pravilo mora jasno da se dokaže u unapređenju ljudske dobiti- maksimalne ljudske korisnosti. Pravo, moral i ostale institucije nisu promišljene već samonikle, i nastale su iz
2
dva razloga: prvo, iz čovekove sebičnosti tj. ograničene velikodušnosti i drugo, iz oskudice zaliha ili prirodnih resursa koji su na raspolaganju čoveku. Ova dva uzroka su osnovne međe svih društvenih institucija. Liberalizam dakle proističe iz shvatanja o spontanom i samonastajućem društvenom poretku. Osnovna linija sukoba je na relaciji spontani poredak-organizacija, uređenje što se u modernim terminima,danas, ogleda kao odnos između tržišta i države. Kako je tržište spontani poredak nastao bez svesnog uticaja ljudi, potpuno je besmisleno raspravljati o tome da li ono raspodeljuje korisnost među pojedinačnim učesnicima pravedno ili nepravedno. Smatra se da je socijalna pravda ono čime je liberalni poredak sistematski uništavan jer još uvek nije pronađen, niti će biti pronađen kriterijum pomoću koga bi se utvrdila pravila socijalne pravde. Uloga države je da zaštiti uz pomoć zakona pravila pravičnosti i zaštićenu sferu drugih ljudi a malo ili nikako da se meša u poslove tih ljudi. Zbog toga se individua, temelj liberalnog društva, može prisiliti jedino na pravila privatnog i krivičnog prava. Liberalni poredak je društvo privatnog prava. Zajedno sa socijalnom državom, razaranje liberalnog poretka je završeno utapanjem privatnog u javno pravo tj. zamenom pravila individualnog postupanja pravilima organizacije. Primena jednakih pravila za sve u liberalnoj državi dovodi do toga da različite jedinke na kraju ima ju i različite rezultate odnosno neizbežne razlike u materijalnom položaju. Da bi se to sprečilo ili bar ublažilo bilo je nužno da se tretiraju po različitim pravilima što je dovelo do novog koncepta pravde- "socijalne" ili "distributivne pravde".
Anglosakosonski tip liberalizma, nastao na ostrvu, od samog početka je slobodu temeljio na veoma praktičnim iskustvima i zahtevima. To je prvenstveno značilo ograničenje izvršne vlasti i vladavinu prava, da bi se sa razvojem industrije liberalizam redukovao na ekonomsku sferu, kao slobodno tržište. Ova liberalna tradicija je usmerena na slobodu pojedinca i njegovu zaštitu od samovolje države ili drugih ljudi i grupa. To je značilo orijentaciju na polje ekonomije i političke moći koja iz nje proističe. Ovaj model je prenesen u Ameriku u kojoj je dosegao svoje krajnje konsekvence.
Kontinentalni tip liberalizma je nastao na temeljima evropskog racionalizma i u borbi sa zaostalim feudalnim institucijama i tradicijom i bio je manje zasnovan na praktičnim političkim i ekonomskim problemima. Kao takav verovao je u mogućnost racionalnog uređenja društvenog poretka uz oslanjanje na državu. Kontinentalna tradicija je više usmerena na društvene grupe i njihovu borbu za podelu vlasti i moći, što je više bilo povezano sa problematikom demokratskog uređenja nego sa ekonomijom i politikom. Ovaj tip liberalizma je karakterističan za Nemačku i Francusku.
3
Zbog ovih razlika koje su ipak donekle umanjene pod pritiskom globalizacije svetskog tržišta i konkurencije, vidne su i danas pa otuda i glavna zamerka Zbigniewa Brzezinskog svojim Evropskim saveznicima: " kriza političke legitimnosti i ekonomske vitalnosti sa kojom se zapadna Evropa sve više suočava- ali nije u stanju da je prevaziđe- duboko je ukorenjena u preteranoj ekspanziji društvenih struktura pod starateljstvom države koje zahtevaju paternalizam, protekcionizam i parohijalizam" ili "... problem sa kojim se Evropa sve više suočava jeste preterano veliki sistem socijale koji sputava njenu ekonomsku vitalnost..."
Do sredine 50-tih u zemljama zapada po pitanju političkog opredeljenja neko je mogao biti liberal Kejsijanske orijentacije, socijal-demokrata , hrišćanski socijalista ili neka od grana marksizma. Ideja da tržištu može biti dopušteno da donosi glavne političke ili socijalne odluke, ideja da će država da se dobrovoljno odrekne uloge u ekonomiji, da će korporacijama biti dodeljena totalna sloboda- takve su ideje potpunao bile strane duhu toga vremena. Ukoliko bi neko i prihvatio takve ideje i pokušao da ih iznese u javnost teško da bi našao auditorijum koji bi ga saslušao. Ma kako to danas neverovatno zvučalo, pogotovu maleđem auditorijumu, MMF i WB su viđeni kao progresivne institucije. Ponekad se ove dve institucije nazivaju i Kejnsovi blizanci jer su produkt njegovog mozga. Kada su bile kreirane u Breton Vudsu 1944 dat im je mandat da sprečavaju buduće konflikte poučeni primerom krize 1929-33, da predvode rekonstrukciju i razvoj i da održavaju balans u međunarodnom platnom prometu. Nisu imale kontrolu nad individualnim vladinim ekonomskim odlukama niti mogućnost da intervenišu u nacionalnim politikama jedne države.
Trebalo je posleratni biznis staviti na svoje noge kroz Maršalov plan i uspostaviti svetsku trgovinu naročito između Evrope i SAD. Paralelno sa tim se odvijala i dekolonizacija zemalja kao što su Indija, Vjetnam, Kenija...
Te godine Karl Polany izdaje i svoju istorijsku knjigu "Veliki preobražaj" u kojoj kritikuje tržišnu ekonomiju XIX veka, na tržištu zasnovanu zajednicu." Dozvoliti tržišnom mehanizmu da bude jedini koji će upravljati sudbinama ljudskih bića i njihovim prirodnim okruženjem...rezultovaće destrukcijom društva" (str.73). Ali on je bio ubeđen da do takve destrukcije u posleratnom svetu neće doći skoro, zato što " svedoci smo razvoja unutar nacija, ispod kojega ekonomski sistem prestaje da gazi zakone društva, i da je u takvom sistemu primat društva nad ekonomijom osiguran". Ali Povanyjev optimizam se izgubio- čitav smisao neoliberalizma je da tržištu omogući da upravlja ljudskim sudbinama. Ekonomija upravlja društvom, i nikako
4
drugačije. I kao što je Polany prorekao, ova doktrina nas direktno vodi i destrukciju društva.
Embrionalni začetak neoliberalizma nalazimo u okviru Čikaškog Univerziteta i filozofima- ekonomistima Fridrihom von Hayekom i njegovim studentom Miltonom Fridmanom; to je bio nukleus neoliberalizma koji je stvorio veliku međunarodnu mrežu fondacija, instituta, istraživačkih centara, publikacija i pisaca i javnih piskarala da razvijaju, "pakuju" i guraju te ideje beskompromisno. Oni su izgradili tako delotvoran ideološki okvir zato što su razumeli šta je to govorio marksista Antonio Gramši kada je razvijao koncept kulturne hegemonije. "Ako možeš da okupiraš ljudsku glavu, tada će srce i ruke da je slede". Uloženo je milione dolara ali se svaki cent vratio jer je ustoličen neoliberalizam kao "prirodan" i "normalan" uslov i način života ljudske vrste. Bez obzira koliko nesreće donosio sa sobom on je proglašen za božiji dar, jedini moguć ekonomski i društveni poredak primeren ljudima.
Ideologija liberalizma je dobila i svoj institucionalni okvir koji će omogućiti da ekonomske i političke elite Amerike i Evrope realizuju svoju međunarodnu političku i ekonomsku moć, ali koje će istovremeno omogućiti zavisnost i demokratiju, kako kod kuće tako i u međunarodnim okvirima. Osnivanjem UN i Bretonvudskih institucija WB i MMF stvoren je taj okvir. U međuvremenu međunarodni bankari i multinacionalne kompanije su zaradile ogromno bogatstvo kroz partnerstvo sa vladama ( subvencionisanje, protekcionizam, profitabilni ugovori...) U želji da se takve pozicije očuvaju i da međunarodna "gornja" klasa zaštiti svoje interese 1973 godine je formirana Trilateralna komisija. Formirana je na inicijativu Dejvida Rokfelera a po ideji Zbignjeva Bžežinskog koju je on izneo u knjizi "Između dve epohe", jer promene koje se u svetu dešavaju zahtevaju savez Amerike, Evrope i Japana. Ideja je bila da se sagradi partnerstvo vodećih klasa ove tri sile- odatle trilateralna- u nameri da se osigura interes zapadnog kapitalizma u globalizujućem i ekspanzivnom svetu. Za prvog predsednika je postavljen sam Bžežinski. Zajedno sa Bilderberg grupom koja je takođe bila čedo Dejvida Rokfelera, Trilateralna komisija je okupljala vodeće političare, finansijere, industrijalce, akademike , vodeće ljude iz medija. Trebalo je obezbediti da Bela kuća postane sedište ove ideoligije. To je učinjeno već na sledećim predsednički izborima 1976 na kojima je od strane Rokfelera i Bžežinskog postavljen Džimi Karter, kao "novi član" Komisije, pa je tako i cela administracija postala "trilateralna". Od tada pa do danas svi predsednici ( Regan, Buš, Klinton) i važniji čelnici administracije su članovi Komisije pa se ona zato često naziva i "svetska vlada u senci". Nakon Vašingtonskog konsenzusa elite moći su učvrstile pozicije na svetskoj političkoj, vojnoj i ekonomskoj 5
sceni. Nadnacionalne institucije koje su imale "prednost" nad vladama, nisu imale uticaja na sile članice trilaterale i članstvo u njima nije smanjilo uticaj i vlast vlade već samo smanjilo mogućnost demokratske kontrole vlasti od strane naroda. Ovo je sve veoma bitno naročito u kontekstu paralelnog razvijanja ideje "slobodnog tržišta" i "smanjenja uticaja nacionalnih vlada" jer je upravo to ono mesto gde nastaju dvostruki standardi za "razvijene" i "nerazvijene" umotani u formu demokratije i konsenzusa ( u UN, MMF-u, Svetskoj banci, WTO itd.). Ovim putem je definitivno ekonomska moć prenesena na politiku moć i otvoreni su svi putevi neoliberalnom "kvazitržišnom" projektu koji sa klasičnim liberalizmom nema gotovo ništa slično.
Kako se na dalje, u svetlu ovih događaja, kretao projekat neoliberalizma.
1979 godine Margaret Tačer je izvela neoliberalnu revoluciju u Velikoj Britaniji. Čelična Lady se prepoznala kao učenik von Hayeka, i kao socijal Darvinista nije sumnjala u svoja ubeđenja. Njen je dobropoznat program TINA - There Is No Alternative- (Nema alternative). Centralna vrednost Tačerove doktrine i uopšte celog neoliberalizma je konkurencija- između nacija, regija, firmi i naravno između individua. Konkurencija je centralni pojam jer razdvaja žito od kukolja; ona tobože vrši alokaciju svih resursa bilo da su ljudski, prirodni, finansijski i to sa velikim uspehom. Tako je Tačerova rekla u jednom govoru:" naše je da veličamo nejednakost, i vidimo talente i sposobnosti kao odušak kroz koji će izaći korist za sve nas". Drugim rečima, ne brinite za one koji će ispasti iz ove trke. Ljudi su nejednaki po prirodi, ali to je dobro zato što doprinos dobro-rođenih, dobro obrazovanih, najžilavijih donosi korist svima. Tačerova je rekla da konkurencija donosi korist svima što se poslednjih 20-tak godina nije potvrdilo čak ni u samoj Engleskoj.
Još jedna implikacija konkurencije kao centralne vrednosti je ta da javni sektor mora brutalno da se smanji jer se to kosi sa bazičnim zakonima konkurencije za profit i poziciju na tržištu. Privatizacija kao glavna ekonomska transformacija u poslednjih 20 godina je počela u Britaniji i proširila se celim svetom. Od 1979 do 1994 javni sektor se smanjio sa 7 miliona na 5 miliona zaposlenih. Britanski Institut "Adam Smit", USAID i World Bank su kreirali ideologiju privatizacije i predali u privatne ruke ono što su milioni ljudi stvarali godinama kao nacionalnu vrednost.
U Americi je paralelno Reganova neoliberalna politika imala za cilj da konkurencijom smanji razlike u društvu. Rezultat je bio da je u periodu od 1980-1990 gornjih-najbogatijih 1% amerikanaca uvećalo prihode za 50%, 5% njih za 23% a 10% najbogatijih je uvećalo za 13% svoju dobit. Ostalih 80% su svi ponešto izgubili. Amerika je država sa najviše nejednakosti, ali i u svim ostalim zemljama se povećava nejednakost zbog politike neoliberalizma. U tome nije ništa čudno jer je neoliberalna politika skrojena
6
da omogući bogatima da budu još bogatiji, prvenstveno kroz smanjenje poreza i snižavanje plata.
Ovo su primeri neoliberalizma na nacionalnom nivou. Šta se dešava na internacionalnom nivou?
Na internacionalnom nivou on znači:
1. slobodna trgovina robama i uslugama
2. slobodno kretanje kapitala
3. sloboda investiranja
U poslednjih 20-tak godina MMF je enormno ojačao i od uloge podrške platnom prometu on prelazi u kvazi univerzalnog diktatora "prave" ekonomske politike- naravno neoliberalne. Zatim WTO koja je "stala na noge" 1995 i na kraju Multilateralni sporazum o investicijama, zaokružili su sistem koji je sva prava dao korporacijama i sve građane obespravio. Biznis i ekonomija imaju svoje mesto ali ne mogu da okupiraju sve sfere ljudske egzistencije.
Iako je, kao što se vidi, kovanica neo-liberalizam nastala kao praktična politika već šezdesetih godina XX veka, mnogi ga vezuju za "Washigton Consensus" (Vašingtonski konsenzus), dogovor između Američkog trezora i federalnih rezervi, MMF-a i Svetske Banke kako da se pomogne državama latinske Amerike da svoje privrede konsoliduju i izvuku iz krize nastale političkim previranjima. Vašingtonski konsenzus je danas veoma popularan termin i često korišćen u debatama o trgovini i razvoju. Vrlo često se vidi i kao sinonim za globalizaciju i neo-liberalizam. Nastao je 1990 godine na osnovu dokumenta ekonomiste Jona Williamsona koji je upućen institucijama sa sedištem u Washingtonu i sadržavao je izveštaj o najnižim zajedničkim imeniocima politike koja se savetuje državama latinske Amerike da bi izašle iz krize. Dokument je sadržavao sledeće elemente:
• Fiskalna disciplina
• Redefinisanje prioriteta javnih rashoda
• Poreska reforma
• Liberalizacija kamatnih stopa
• Plivajući devizni kursevi
• Liberalizacija tržišta
7
• Otvorenost za direktne strane investicije
• Privatizacija
• Deregulacija
• Sigurnost vlasničkih prava
Evo šta nakon 10 godina kaže autor dokumenta: " javnost želi da veruje da je ovaj plan bio set neo-liberalne politike koji je bio nametnut bespomoćnim državama od strane Washingtonskih finansijskih institucija s ciljem da ih odvede u krizu i siromaštvo. Ima ljudi koji ne mogu da izgovore ovaj termin bez ogorčenja".
Međutim kako se ovaj program poklopio sa događajima s kraja 80-tih i tranzicijom bivših socijalističkih zemalja ka tržišnoj privredi, prihvaćen je od strane internacionalnih institucija kao opšti program tranzicije i liberalizacije ekonomije tih zemalja. Oko prve tri tačke je postojao konsenzus kod ekonomista ali ostale tačke, naročito pitanje kamatnih stopa, devizni kursevi, način i brzina privatizacije kao i nagla deregulacija izazivaju polemike prvenstveno zbog katastrofalnih posledica tranzicije socijalističkih zemalja, azijske krize i latinoameričke katastrofe.
8

Нема коментара:

Постави коментар