среда, 22. јун 2011.

Pojam morala i razliciti pristupi moralnoj praksi


4. Pojam morala i razli iti pristupi moralnoj praksi
4.1. Pojam i poreklo morala
Moral se sadržinski odre uje kao sistem normi, nepisanih pravila i obi aja koji
ukazuju na to šta je dobro, a šta zlo, ime se usmerava ljudsko ponašanje i ljudski odnosi.
Termin poti e iz latinskog jezika, od imenice mos (obi aj; mores = vladanje), koja ima
potpuno isto zna enje kao i helenski pojam ethos (boravište, zavi aj, obi aj, ud,
ponašanje, vladanje). On se izvorno koristio najviše u pluralnom obliku – mores (poznata
je latinska izreka: O tempora, o mores! – O vremena, o obi aji!), ili u pridevskoj svezi –
doctrina, scientia moralis.
Praksu ljudskog ponašanja, a kasnije i nauku o ponašanju, stari Grci nazivali su
ethike tehne (gr . ethikos = moralan). Rimljani su latinizovali taj termin (ethica).
Posredstvom njih, u naš jezik ušla je re etika. Danas se u terminologiji vezanoj za
moralno ponašanje koristi re etos, a nauka o ponašanju je etika. Pod izrazom eti nost ili
moralnost podrazumeva se: a) obi ajnost, ali i kvalitet ina ili postupka nekog
oveka; b) stvarno moralno stanje pojedinaca, grupa ili društva.
Formalno posmatrano, u svim „moralima” suprotstavljaju se dobro i zlo, pri emu
moral odre uje sadržinu tog dobrog (anti ki moral, puritanski moral, socijalisti ki moral i
sl.). U najširem smislu re i, moral je vrednovanje sopstvenih i tu ih postupaka kao dobrih
ili zlih. Me utim, pojam dobra i zla je vrlo teško odrediti, jer je on istorijska kategorija
koja je konkretan sadržaj dobijala shodno materijalnim, duhovnim i ukupnim istorijskim
uslovima u kojima je nastajao. Kroz prihvatanje i poštovanje moralnih principa, ovek
uskla uje svoju individualnost sa zahtevima zajedni kog života, „brusi” svoju prirodu i
„glajhšaltuje” ponašanje. Moral je oblik društvenosti, jer “onaj ko ne može da živi u
zajednici, ili kome ništa nije potrebno, jer je sam sebi dovoljan, nije deo države, te je zver
ili bog”, poruka je Aristotelova (Politika). ovek kao moralno bi e može se ispoljiti
samo u državi; zakonodavci navikavanjem ine gra ane dobrima, i to je, u stvari, želja
svakog od njih. U traženju odgovora na pitanje o relativnosti ili opštosti moralnih na ela,
nužno je ukazati na genezu ovog fenomena, budu i da se njegov razvitak može pratiti
kako na individualnom, tako i na društvenoistorijskom planu, što pretpostavlja
subjektivnu i objektivnu stranu morala. Kroz istorijski razvoj smenjivali su se razli iti
tipovi društava, menjala se njihova struktura i odnosi, posebno na planu mo i, te kultura i
obi aji, što je uslovljavalo i menjanje moralnih normi. U autoritarnim društvima
(monarhijama, patrijarhalnim porodicama), društvene norme izvršavaju se bespogovorno,
budu i da su zadate od strane apsolutnog autoriteta. U demokratskim sistemima, norme
zajedni kog života (zajedni ki, mutualisti ki tip autoriteta) delo su svih lanova društva
(zajednice), pa se one kao takve i izvršavaju.
4.2. Unutrašnja i spoljašnja obaveznost morala
Moral predstavlja skup imperativnih društvenih normi koje imaju unutrašnju
(autonomnu) i spoljašnju (heteronomnu) obaveznost.
Unutrašnja autonomna obaveznost zna i da moralni subjekat sam sebi odre uje
moralna pravila, bez nametanja spolja. Moralna norma je pounutrašnjena i doživljava se
kao obaveza, ak i kada je suprotna li nim željama. Ova unutrašnja obaveznost
pretpostavlja slede a obeležja:
• samociljnost – moralna norma proisti e iz poštovanja morala kao takvog; moral je
cilj samom sebi;
• vrednost – u osnovi svake moralne norme stoji neka vrednost; poštovanjem tih
normi identifikujemo se sa nekim korpusom vrednosti;
• dobro kao vrhovna moralna vrednosti – svaka vrednost nosi neko moralno dobro,
nasuprot kojem stoji negativna vrednost, zlo.
Moralno ose anje govori o tome da je moral, kao psihi ki proces, ukorenjen i u
ose anjima, a ne samo u razumu (kao “glas” razuma). Ose anja su vezana za
emocionalnu stranu ljudske egzistencije: ovek moral ose a “srcem”. To su potvrdila i
najnovija medicinska istraživanja, kojima je potvr eno da i srce “pamti” emocionalne
doživljaje; ono je u dubokoj interakciji sa centrima u mozgu odgovornim za individualno
doživljavanje sveta.
Moralna obaveza je svojevrstan pritisak na ljudsku prirodu, borba izme u ose anja
moralne obaveze i prirodnih sklonosti, nagona i želja. Shvatanje moralne obaveze je
individualno odre eno u zavisnosti od toga koliko je neko u procesu socijalizacije
prihvatio društveno priznate moralne norme. Neko je u potpunosti poistovetio svoje
moralno bi e sa društveno priznatim moralom, neko delimi no, a neko vrlo malo. Prema
tome, ovaj pritisak na li ne sklonosti, želje i nagone može biti ve i ili manji. Frojd je gore
pomenuti sukob video kao sukob ”nižeg ” dela oveka – vo enog nagonima i podsvesnim
željama (Id), sa “višim” delom oveka – oli enom u razumu (Ego) i savesti kao
socijalnom talogu koji kontroliše naše ponašanje (Alter Ego).
Moral se poistove uje sa ljudskoš u. Ovde se ove nost suprotstavlja ne ove nosti.
Kroz celu svoju istoriju ovek se pozivao na moralne vrednosti kao što su dostojanstvo,
samilost, sloboda, jednakost i poštenje, ponose i se time kao tipi no ljudskim, višim
oblikom egzistencije materije, pri emu se, naravno, u praksi ponašao vrlo esto suprotno
tim vrednostima. Oko samog porekla morala još uvek ima mesta za polemiku, a naro ito
je indikativna opaska Fridriha Ni ea da je “moral samo za slabe”; moral su ”izmislili”
slabi, jer onima koji imaju mo moral nije potreban.
4.3. Materijalna i formalna komponenta morala
Moral kao društvena i duhovna tvorevina splet je društvenih procesa, opštenja,
upu ivanja i primanja normi ponašanja, a kao psihi ka pojava – skup psihi kih procesa
mišljenja i ose anja.
Ukoliko moral posmatramo kao društveni proces, možemo re i da ga ine slede e
komponente: moralna norma, moralni sud i moralna sankcija. Moralna norma deluje kao
imperativna zapovest u formi iskaza koji upu uje na moralno dobro (na primer, „ne
kradi”). Moralni sud predstavlja ocenu ne ijeg postupka kao dobrog ili lošeg (na primer,
„on je lopov”). Moralna sankcija deluje kao autonoman ili heteronoman pritisak na savest
pojedinca ili grupe (griža savesti, prezir okoline).
Autonomnost morala izražava se kroz unutrašnji karakter moralnog prekršaja –
forum internum (griža savesti kao unutrašnja moralna sankcija). Nju izri e i na sebe
primenjuje sam moralni subjekat koji je prekršio moralnu normu (ose aj krivice, stida i
dr.).
Spoljašnja obaveznost morala, odnosno forma spoljašnjeg pritiska je ono što je
zajedni ko moralu i drugim društvenim normama (apel na savest kao karakteristika
morala). Društvo zahteva da se po njima ponašaju svi subjekti. Kršenje moralnih normi
se kažnjava i sankcioniše kao prezir, ga enje, mržnja, javna osuda ili ukor, bes okoline,
ak dolazi i do telesnog kažnjavanja i lin ovanja.
Za uspostavljanje „svetskog društva” nužna je i univerzalizacija morala, kao i
stvaranje moralnih normi koje treba da važe za sve ljude. Moralna norma svoj cilj postiže
onda kada je prihva ena od strane svih, odnosno kada se ne mora nikome nametati.
4.4. Istorijski razvitak moralne svesti
Uslovno bismo mogli istorijat ovekove moralne prakse da podelimo na dva perioda.
U prvom, ujedno i najdužem razdoblju ljudske istorije, predistoriji, vrednost neke radnje
se izvodila iz njenih posledica. Ukoliko bi posledice neke radnje izazivale zadovoljstvo
ili užitak, one bi bile vrednosno poželjne ili ispravne, a ako bi izazivale patnju ili bol, one
bi bile nepoželjne i neispravne. Nije postojala potreba da se racionalizuju uzroci ovih
radnji, a naro ito da se traži njihovo poreklo odnosno uzrok u samom subjektu - oveku.
Kako je preovladavao mitološki oblik mišljenja vrlo esto su bogovima pripisivane
vrednosti i osobine kao ideali kojima ovek može samo da teži ali nikada i da ih dostigne.
Takva je anti ka mitologija u kojoj su slavljene vrednosti u obliku vrlina, kao što su
hrabrost, mudrost, odmerenost, lukavstvo, dobrota, pravednost i sl. To je herojsko doba u
kome je vladao moral vrlina koje imaju svoje božansko poreklo. Ovaj pristup koji ima
svoje korene još u predistoriji, postoji i danas kao oblik ovekove moralne prakse, a
prepoznaje se kao utilitaristi ki pristup; može biti hedonisti ki utilitarizam sra unat na
užitak ili idealisti ki utilitarizam koji je sra unat na dobra kao što su ljubav, saznanje...
Utilitarizam nije atavizam prošlih vremena ili predistorije, ve prvi oblik ovekove
moralne prakse prosu ivanja o svojim ili tu im postupcima koji u praksi postoji i danas
(da li kao politi ki pragmatizam, potroša ki hedonizam).
Drugi period po inje sa razvitkom racionalnog mišljenja, pre svega kroz filozofiju i
to u nekoliko oblasti na zemlji kao što su Indija, Kina, Mediteran. Filozofija je prvi
sistematski i nau ni oblik racionalizacije stvarnosti, zasnovan pre svega na kauzalnim
vezama me u pojavama. Što se ti e morala i vrednovanja postupaka i radnji, o njihovoj
vrednosti više ne odlu uju njene posledice ve njeno poreklo. Tada po inje, i sve do sada
traje, pokušaj da se moral kao filozofska disciplina utemelji u razumu. Verovalo se da
vrednost neke radnje leži u vrednosti njene namere kao celokupne predistorije te radnje.
Taj pristup moralnoj praksi se naziva deontološki pristup ili moral dužnosti. Moralni
zakon je u samoj li nosti, razumu, njegovoj volji, i on bezuslovno obavezuje svako bi e.
Na tim “predrasudama” kako ih naziva Ni e, nastaju anti ka, hriš anska i novovekovna
zapadna etika. Nauka i filozofija su zajedni ki nastale i razvijale se sve dok nije došlo do
spajanja nauke i tehnike. Tada dolazi do razdvajanja nauke i filozofije i izdvajanja niza
novih nau nih disciplina, što traje i danas. Stvaranjem moderne Evrope, po ev od perioda
renesanse, dolazi do ubrzanog procesa izdvajanja posebnih nauka iz filozofije (medicine,
fizike, matematike, astronomije itd.). Nauka o malo stvari zna mnogo a filozofija o
mnogo stvari zna po malo. Filozofija pokušava da pruži celovitu sliku sveta, njegovu
perspektivu, vrednosti i smisao ljudske egzistencije. Kada se uz pomo tehnike nau na
saznanja mogu proveriti, potvrditi i primeniti, nau nici po inju da prestaju da brinu da li
se nau ni principi i zakoni mogu izvesti iz nekih filozofskih principa ve e opštosti, što
zna i i eti kih. Tako nastaje nau ni pragmatizam kao jedna od osnovnih crta i vrednosti
na kojima po iva zapadni mentalitet. Gube i tlo pod nogama, ostaju i o iš ena od
“stvarnih sadržaja“, izdvajanjem posebnih nauka filozofija objavljuje svoj bankrot spram
realnih društvenih svrha. Kraj filozofije se pokazuje kao trijumf nau no-tehni kog sveta i
njemu prikladnog društvenog poretka. Kraj filozofije zna i po etak svetske civilizacije
utemeljene u zapadnoevropskom mišljenju.
Danas se nauka nalazi u procvatu i na licu joj se jasno o ituje mirna savest, dok
ono, na šta se malo-pomalo srozala celokupna novija filozofija, taj ostatak današnje
filozofije, protiv sebe izaziva nepoverenje i zlovolju, ako ne porugu i sažaljenje... Kako bi
jedna takva filozofija mogla - VLADATI!
Fridrih Ni e1
Sve velike društvene promene nastale su na talasima velikih tehnoloških pronalazaka
i podela rada koje su one uzrokovale. Vladaju i moral samo je slika i prilika tih i takvih
društvenih odnosa, ili kako bi to K. Marks rekao: „Društvena svest nije ništa drugo nego
svesni bitak“. Najnovija tehnološka revolucija, digitalna revolucija, i na njoj nastala
politi ka, ekonomska i kulturna globalizacija, stvorila je globalni svet koji stvarnost
racionalizuje i objašnjava kroz ekonomiju. Postavlja se pitanje: Da li e globalizovano
društvo ekonomske racionalnosti, u ovako drasti no izmenjenim okolnostima, stvoriti
novu percepciju morala, baš kao što je to inio prelazak iz predistorije u istoriju? Da li su
globalno izmenjene okolnosti ekosfere i sociosfere, globalno umreženo društvo preko
Interneta, globalna svest ove anstva o zajedni koj sudbini kao i protivure nosti tržišne
civilizacije, dovoljan razlog izmene društvenog bitka, da bi se dogodila nova percepcija
morala.
Ni e je prvi period u razvoju moralne svesti nazvao predmoralno doba, drugi period
moralno doba, a tre i period on anticipira kao vanmoralno doba (što nije isto sa
nemoralnim).
No danas, zar ne ose amo nužnost da se opet odlu imo za preokretanje i temeljno
pomeranje vrednosti, i to zahvaljuju i ponovnom ovekovom razmišljanju o sebi i
udubljivanju u sebe. Zar nismo na pragu razdoblja koje treba ozna iti negativno, pre
svega, kao vanmoralno. Verujemo da je moral u tradicionalnom smislu, zna i - moral
namera, bio predrasuda, nešto prenagljeno i možda privremeno...
Fridrih Ni e2
Bili bismo nekorektni a da ne spomenemo da je tokom ljudske istorije uvek postojala
i percepcija morala koja se zasnivala na filantropiji (brizi za druge ljude), odnosno na
humanisti kim principima gde je drugi ovek doživljavan kao krajnji cilj. Takva moralna
1 Fridrih Ni e, S one strane dobra i zla, str.122.
2 Fridrih Ni e, S one strane dobra i zla, str. 44.
praksa nije svoj uzrok tražila ni u posledicama ni u namerama, ve u drugom oveku kao
vrednost po sebi. Taj pristup moralnoj praksi možemo nazvati filantropski (filantropija
zna i ljubav prema rodu, u ovom slu aju ljudskom) ili humanisti ki. Motiv za takav oblik
moralne prakse, bilo da je biološko-fiziološke prirode ili socio-psihološke, uvek je bio
lociran kao „rezervni sistem vrednosti“ i kao takav negovan kroz religiju, filozofiju,
umetnost. Takvi su ljudi, odnosno monasi u Indijskoj tradiciji nazivani bhakti (bakti),
koje u delanju vodi predanost i ljubav prema drugima kao jedini motiv.
Ono što se ini iz ljubavi vazda se zbiva s one strane dobra i zla.
Fridrih Ni e3
ovekova moralna praksa se kroz istoriju oboga ivala i razvijala. O pravcu tog
razvoja kao napretku, stagnaciji ili nazadovanju, uvek se može diskutovati. Jedan se
filozof još sredinom dvadesetog veka zapitao da li ima smisla govoriti više o moralu
nakon Aušvica. Ako ostanemo na tragu Starog zaveta, ovek je kažnjen tako što je
proteran iz Edenskog vrta u kome je živeo „s one strane dobra i zla“ i ba en u svet „s ove
strane dobra i zla“ i u njemu e ostati sve do strašnog suda! Da li oveku treba da se
dogodi neka velika nesre a, strašni sud, da bi promenio percepciju morala? Da li promeni
percepcije morala mora da prethodi radikalna izmena sistema potreba na talasu
sofisticiranih tehnologija? To su ve ita otvorena pitanja i ma koliko delovala apstraktno i
„filozofski“, to su pitanja koja život zna e; ona uti u na našu sre u ili nesre u,
zadovoljstvo ili životnu patnju. Ujedno, ova pitanja mogu postati i deo filozofije
kompanije, prostor za kreativne menadžere koji e ljudima koji su duboko u duši
„moralna bi a“, ponuditi neke nove vrednosti, potrebe i smisao egzistencije. Svaka je
ekonomija zasnovana na vrednosti. Sve ljudske potrebe se u tržišnoj ekonomiji prikazuju
kao platežno sposobna potražnja. Kreativan menadžer, kreativna kompanija i kreativna
industrija, ak i u okviru tržišne ekonomije i robne proizvodnje, mogu da ponude neku
novu vrednost kupcima, vrednost koja u sebi ima ugra ene socijalne, envaironmentalne i
filantropske vrednosti. Pošto tržište formira strukturu potreba, a jedino inovativne
kompanije postaju lideri na tržištu, kreativnom ponudom može da se izmeni struktura
potreba a time i percepcija morala. Kako je Marks rekao, to je dugotrajan put u kome se
menjaju i ljudi i okolnosti.
3 Fridrih Ni e, S one strane dobra i zla, str. 91.

Нема коментара:

Постави коментар